Europa se, nakon tri desetljeća liberalnog optimizma, suočava s paradoksom „stabilnosti bez vizije i demokracije bez sadržaja”. Dok rat u Ukrajini, sukobi na Bliskom istoku i migracijske krize na afričkom jugu potresaju sigurnosnu arhitekturu Starog kontinenta, unutar Europske unije rastu populizam i autoritarni refleksi.
Autor analize upozorava da je upravo toleriranje „stabilnih autokrata” na Zapadnom Balkanu dugoročno oslabilo vjeru građana u europski put. Formalno posvećene integracijama, države regije – posebno Srbija i Sjeverna Makedonija – dočekuju proširenje kao birokratsku proceduru, dok demokratske institucije slabe, mediji su pod pritiskom, a korupcija ostaje endemska.
U Bruxellesu se, tvrdi se, godinama pristajalo na "kontroliranu stagnaciju" smatrajući je manjim rizikom od političkih potresa. No takav pristup danas rezultira povratkom nacionalističkog diskursa iz 90-ih i rastom nepovjerenja u europske procese.
Globalni kontekst dodatno komplicira slika. Ruska agresija na Ukrajinu razotkrila je ograničenja europske sigurnosne autonomije, dok promjene u američkoj vanjskoj politici – oličene u pragmatičnom, transakcijskom pristupu mlađe generacije političara – slabe tradicionalni oslonac Bruxellesa na Washington.
Zaključak analize glasi: Europska unija mora provesti dubinski „reset” vlastite politike. Umjesto podrške vladajućim elitama, treba graditi partnerstva s društvima Zapadnog Balkana, vratiti se jeziku slobode, prava i odgovornosti te napustiti strategiju „stabilnosti pod svaku cijenu”. U suprotnom rizikuje gubitak preostalog kredibiliteta i suočavanje s novim krizama u neposrednom susjedstvu.