Iako se Europa često doživljava kao kontinent s liberalnim pravima na pobačaj, tisuće žena i dalje svake godine putuju u inozemstvo kako bi ostvarile pravo na prekid trudnoće. Priče iz prošlosti, poput one Rein Bellens, liječnice iz Belgije koja je 1970-ih ilegalno vozila pacijentice u Nizozemsku na pobačaj, i danas su aktualne. Unatoč činjenici da je većina država članica EU-a legalizirala pobačaj pod određenim uvjetima, brojne zapreke – od zakonskih ograničenja do teško dostupnih liječničkih usluga – ne dozvoljavaju mnogim ženama slobodan izbor.
Samo u 2022. najmanje 4 500 Europljanki, među njima i stotine Belgijanki, morale su otputovati u Nizozemsku, Španjolsku ili Ujedinjeno Kraljevstvo, budući da u vlastitoj zemlji nisu mogle obaviti pobačaj. U Nizozemskoj je iste godine evidentirano 2 762 žene iz Njemačke, Poljske, Belgije i Francuske, dok je Španjolska kroz svoje klinike prošla oko 1 500 pacijentica iz drugih europskih zemalja. Ni najnoviji podaci iz 2023. ne pokazuju znatne pomake – broj pobačajnih 'turistica' ostao je stabilan, a najbrojnije među njima i dalje su bile žene iz Njemačke.
Naizgled liberalni propisi brojnih država tako kriju složenu stvarnost. U nekima je pristup ograničen strogim rokovima trajanja trudnoće, obaveznim čekanjima ili manjkom dostupnih liječnika. U Italiji i Hrvatskoj visoka stopa priziva savjesti među liječnicima često onemogućuje dostupnost zahvata – u pojedinim talijanskim regijama čak 90 % liječnika odbija izvršiti pobačaj. Čak i Francuska, koja je nedavno pravo na pobačaj unijela u ustav, ima regije u kojima je ženama pomoć nedostižna zbog nedostatka klinika i liječnika.
Prema ispitivanjima, više od polovice žena koje su se odlučile na putovanje radi pobačaja ustanovile su trudnoću kasnije od 14. tjedna, kad im u matičnoj zemlji postupak više nije bio dostupan. Dodatna trećina bila je spriječena drugim administrativnim ili institucionalnim preprekama. Uz to, financijske i logističke teškoće, poput organizacije puta, dogovaranja odsustva s posla i plaćanja zahvata, produljuju čekanje na pobačaj u prosjeku čak za četiri tjedna.
Aktivisti diljem Europe zato traže uvođenje paneuropskog fonda kako bi se ženama omogućilo lakše putovanje ondje gdje im je pravo na pobačaj uskraćeno kod kuće. Inicijativa „Moj glas, moj izbor”, koja traži europsku potporu prekidima trudnoće, već je prikupila milijun potpisa te će o njoj Europska komisija morati raspravljati. Ipak, prema riječima Hadje Lahbib, povjerenice za pitanja pobačaja, Komisija je spremna pomagati državama članicama, ali zdravstvena politika ostaje u njihovoj nadležnosti. Pravne promjene na EU razini time su zasad daleke, jer i nedavna rezolucija Europskog parlamenta protiv restrikcija nije obvezujuća i teško je očekivati suglasnost svih država članica.
Do tada, žene u državama poput Poljske ili Malte i dalje su primorane tražiti ilegalne ili inozemne opcije, a liječnici i aktivisti izloženi su progonima. U Belgiji je pobačaj dopušten do 12. tjedna uz obavezno šestodnevno razdoblje razmišljanja, što liječnici poput Bellens smatraju „patronizirajućim”. Svakog dana barem jedna Belgijanka putuje u Nizozemsku zbog nemogućnosti obavljanja zahvata kod kuće nakon isteka zakonskog roka. Iako političari uglavnom podržavaju liberalizaciju, sporazum još nije postignut. „To je déjà vu i vrlo je žalosno”, zaključuje Bellens, prisjećajući se ponavljanja istih političkih previranja kroz desetljeća.