Kazahstan se ubrzano transformira u ono što analitičari nazivaju srednjom silom Eurazije: modernizira gospodarstvo, uvodi liberalniji vizni režim i agresivno privlači strana ulaganja. Tijekom posljednjih godinu dana, predsjednik Kasim-Žomart Tokajev osobno je u Kini promovirao sliku zemlje „u usponu”, prognozirajući da će BDP do kraja 2024. premašiti 300 milijardi dolara.
Najzorniji dokaz tog uzleta je rekordna bilateralna razmjena s Kinom, koja je ove godine dosegnula 44 milijarde dolara. Više od 6 000 kineskih tvrtki već posluje u Kazahstanu, od naftnih polja i petrokemije do digitalnih tehnologija. Kineski kapital financira i strateške projekte poput modernizacije rafinerije u Šimkentu te proširenja Transkaspijskog prometnog koridora, ključne dionice Pojasa i ceste.
Istodobno, Astana i Peking svoju bliskost projiciraju kroz Šangajsku organizaciju za suradnju. Tokajev tu je platformu nazvao „bitnom za stabilnost, gospodarsku integraciju i digitalne inovacije”, dok je kineski predsjednik Xi Jinping odnos dviju država opisao riječima: „putnici na istom putu modernizacije”.
Za Europsku uniju, koja je i dalje najveći trgovinski partner i ulagač u Kazahstanu, ta dinamika otvara i prilike i rizike. Bruxelles nastoji smanjiti stratešku ovisnost o Kini, ali istodobno računa na kazahstanske sirovine, energetsku tranziciju i jačanje prometnih veza prema Aziji.
Kako bi ostao „partner po izboru”, EU bi, prema analizama, morao ubrzati suradnju u zelenim i digitalnim tehnologijama, pomoći razvoju preradnih kapaciteta – umjesto puko kupovati sirovine – te aktivnije sudjelovati u sigurnosnom dijalogu u središnjoj Aziji. Kazahstanska višesmjerna diplomacija zasad otvara vrata takvoj ulozi, no svako odgađanje moglo bi još čvršće usidriti državu u kineskoj orbiti.
Dok Peking i Astana već rade na tvornicama vjetroturbina, stakla, automobila i čelika, u Bruxellesu se postavlja pitanje može li Europa „putovati” uz Kazahstan na način koji istodobno potiče održivi rast i čuva geopolitičku ravnotežu u regiji.
