Sir Thomas Graham Jackson, jedan od najuglednijih arhitekata viktorijanskog doba i čovjek zaslužan za neka od najprepoznatljivijih oxfordskih pročelja, zaljubio se u Dalmaciju na trima putovanjima 1882., 1884. i 1885. godine.
Jackson je tada već bio poznat po projektima za Hertford i Brasenose College te po mostu „Bridge of Sighs“ u Oxfordu, a 1910. okrunjen je Kraljevskom zlatnom medaljom, da bi tri godine poslije postao barunet. Ipak, susret s jadranskom obalom otvorio mu je novo profesionalno poglavlje: tijekom brojnih obilazaka Splita, Salone i dalmatinskih otoka ispunio je bilježnice crtežima, mjerama i bilješkama o spomenicima, narodnim nošnjama i krajoliku.
Rezultat je troknjižno, bogato ilustrirano putopisno djelo „Dalmatia, the Quarnero and Istria: with Cettigne in Montenegro and the Island of Grado“, objavljeno 1887. u Oxfordu. Premda su mu neki prigovarali oslanjanje na protalijanske izvore pri opisima povijesti, knjiga je izvan Britanije probudila dotad neviđeno zanimanje za dalmatinsku graditeljsku baštinu.
Ključnu ulogu u tom pothvatu imao je splitski arheolog Frane Bulić, ravnatelj Arheološkog muzeja. Bulić je Jacksona vodio po Dioklecijanovoj palači, Saloni i Manastirinama, ustupio mu planove te pomogao pri tumačenju mozaika i krovišta katedrale. Zahvalnost je arhitekt ovjekovječio posvetom i vlastitim ex librisom u primjerku knjige koji je poklonio Buliću.
Jacksonovi detaljni planovi bazilike u Manastirinama i drugi crteži postali su temelj kasnijih istraživanja; njima se, primjerice, 1910. služio i arhitekt George Hubbard u predavanju o arhitekturi istočne obale Jadrana pred britanskim Kraljevskim institutom arhitekata.
Iako nije osobno intervenirao u obnovi Dioklecijanove palače, Jacksonovo pero i olovka pozicionirali su Split na kartu europske znanstvene i turističke javnosti. Njegov rad dokaz je da strastvena radoznalost jednog engleskog plemića može promijeniti pogled svijeta na dalmatinsko kamenje – i obratno.