Na zagrebačkim nezavisnim pozornicama u istom su se tjednu dogodile dvije premijere koje zajedničkim nazivnikom imaju – pobunu protiv kazališnih ladica.
Sven Jakir u Kunst teatru: preznojavanje između Čehova i keramičarskog tečaja
Kunst teatar otvorio je sezonu predstavom „Help is available”, autorskim projektom glumca Svena Jakira, redatelja Mirana Kurspahića i dramaturginje Rone Žulj. Večer započinje hitom repera Vojka V „Vlaga”, čiji stih „Menadžer zove da novaca nema i neće ih bit’ nikada više…” odmah zacrtava temu nesigurnih glumačkih honorara.
U Bauhausovu odijelu i s bijelim pločicama u rukama, Jakir publici opisuje kako umjesto da igra Čehovljeva „Galeba” – prolazi „prisilnu prekvalifikaciju” u keramičara. Predstava strukturirana poput osebujnog stand-upa razotkriva i:
• ljubomoru prema kolegama s čvrstim angažmanima; • nelagodu zbog vlastitog političkog aktivizma u stranci Možemo!; • ironiju nezavisne scene koja slavi slobodu, a nudi malo sigurnosti.
Humor povremeno klizi u prvoloptaške šale, ali energija i ranjivost glavnog glumca ostaju snažna pokretačka osovina 70-minutnog sola.
EXIT-ova „Prima facie”: 90 minuta borbe za pravdu
Na drugom kraju grada, u Teatru Exit, Nataša Janjić Medančić izvela je hrvatsku praizvedbu „Prima facie” australske dramatičarke Suzie Miller, u režiji Anje Maksić Japundžić. U jednosatnom i pol monologu, glumica utjelovljuje odvjetnicu vrhunskog uspjeha koja, nakon vlastitog traumatičnog iskustva, preispituje sustav koji je dotad branila.
Janjić Medančić vodi publiku kroz izvanredan emotivni raspon: od profesionalne samouvjerenosti, preko šoka i sramote, do gnjeva i potrebe za promjenom. Predstava funkcionira kao „dorama osvještavanja” – prokazuje rupama u pravnom sustavu i poziva na društvenu solidarnost s preživjelima seksualnog nasilja.
Zajednički nazivnik: glumac izvan kalupa
I Jakir i Janjić Medančić ovim su projektima glasno poručili da odbijaju ostati „tipizirani” – bilo kao vječiti alternativac, bilo kao zvijezda crvenog tepiha. Njihovi komadi nisu u potpunosti zaokruženi, ali jasno detektiraju novu glumačku samosvijest koja:
• propituje tržišni pritisak na umjetnike; • raskrinkava kazališne klike i lobi-logiku; • otvara teške društvene teme bez zazora.
Dvije premijere tako označavaju simbolički lom s komforom nosivih repertoara i pozivaju publiku da kazalište doživi kao prostor žive, nerijetko neugodne, ali nužne rasprave.