Prošlo je točno četvrt stoljeća od smrti Franje Tuđmana, posljednjeg predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske i prvog čelnika samostalne Republike Hrvatske. Unatoč distanci od 25 godina, njegove političke odluke, stil vladanja i ukupno nasljeđe i dalje izazivaju žustre rasprave.
Prema službenoj državotvornoj interpretaciji, Tuđman se uzdiže u rang „novovjekog Oca domovine” – hrvatske inačice Georgea Washingtona – koji je, zahvaljujući vojnom instinktu i diplomatskom manevriranju, stvorio državu i osigurao pobjedu nad velikosrpskim projektom Slobodana Miloševića. Taj narativ naglašava njegovu ključnu ulogu u međunarodnom priznanju Hrvatske, pobjedničkim operacijama tijekom Domovinskog rata i ustroju temelja suvremene države.
Kritičari, pak, podsjećaju da je riječ o političaru s dubokim autoritarnim sklonostima. Njegovi oponenti mu pripisuju „sve Titove poroke, a nijednu njegovu vrlinu” – od kultiviranja osobnog kulta do kontroverznih kadrovskih i teritorijalnih poteza. Upravo ti aspekti bit će podrobnije razmotreni u najavljenoj trodijelnoj analizi koja nastoji ponuditi složeniju sliku, daleko od jednostavne hagiografije.
Dvadeset pet godina nakon što je preminuo, Tuđman ostaje figura koja istodobno ujedinjuje i razdvaja: za jedne otac hrvatske državnosti, za druge simbol propuštenih prilika i demokratskih ograničenja. Pitanje koliki je njegov stvarni doprinos, a koliko teret, i dalje je otvoreno – baš kao i rasprava o tome je li Hrvatska dobila svog Washingtona ili još jednog balkanskog autokrata.
