BEOGRAD – Točno četvrt stoljeća nakon što je 5. listopada 2000. masovni ustanak srušio Slobodana Miloševića, Srbija se ponovno suočava s eruptivnim nezadovoljstvom na ulicama. Dramatične scene iz 2000., kada je više stotina tisuća ljudi zauzelo savezni parlament i zgradu državne televizije, ostavile su dvojicu mrtvih i 65 ozlijeđenih, no donijele su i priznanje poraza tadašnjeg predsjednika, koji je dan kasnije čestitao izbornu pobjedu kandidatu Demokratske oporbe Srbije Vojislavu Koštunici.
Koalicija DOS-a – 19 ideološki šarolikih stranaka – inzistirala je na rezultatu prema kojem je Koštunica osvojio 52,54 % glasova te odbila prijedlog vlasti o drugom krugu. Padom Miloševića građani su povjerovali u brzi demokratski zaokret pod vodstvom novoga premijera Zorana Đinđića. Nada je, međutim, ugasla kada je Đinđić ubijen u atentatu 2003., a koalicija se ubrzo rascijepila.
Današnja politička arhitektura u Beogradu pokazuje koliko su ideali iz 2000. izblijedjeli. Vlast dijele politički nasljednici Miloševićeva sustava: Socijalistička partija Srbije Ivice Dačića ključni je partner vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS). Čelnik SNS-a i predsjednik države Aleksandar Vučić – nekadašnji ministar informiranja u Miloševićevu kabinetu – na vlasti je više od desetljeća, pod pritiskom optužbi za korupciju, netransparentne projekte i javni dug koji je premašio 38 milijardi eura.
Uslijed tragedije 1. studenoga 2024., kada je na novoobnovljenom željezničkom kolodvoru u Novom Sadu poginulo 16 mahom mladih ljudi zbog urušavanja nadstrešnice, studentski se pokret razbuktao u gotovo svakodnevne prosvjede koji traju već 11 mjeseci. Traže vladavinu prava, europske vrijednosti i prijevremene izbore; vlast ih naziva „obojenom revolucijom” i odgovara uhićenjima i policijskim nasiljem.
Kontrast ne može biti oštriji: mjesto gdje su prosvjednici 2000. zapalili plamen demokracije danas zauzimaju šatori Vučićevih pristaša, dok kamp u Pionirskom parku, podignut u travnju, opozicija opisuje kao zaštitni kordon predsjednikove „pretorijanske garde”.
Milošević je 2001. izručen Haagu i ondje je preminuo 2006., ne dočekavši presudu. Srbija, pak, i dalje balansira između ambicije priključenja Europskoj uniji te oslanjanja na Rusiju i Kinu.
Dvadeset i pet godina nakon „povijesnog bljeska demokracije”, mnogi se u Beogradu pitaju je li se put prema europskim standardima stvarno ikad otvorio – ili se povijest, uz drugačija imena, ponovno vrti u krug.
