Četvrt stoljeća nakon što su Londončani prvi put birali vlastitog gradonačelnika, obljetnica je prošla tiho – bez svjećica, ali uz bujicu pitanja o smislu i snazi te dužnosti.
Kad je u svibnju 2000. izabran Ken Livingstone, činilo se da je britanska vlada konačno vratila nešto moći iz središnjice u metropolu lišenu gradske uprave još otkako je Margaret Thatcher ukinula Greater London Council. Referendumom je ideju podržalo samo 34 % birača, no trojica posve različitih gradonačelnika – Ken Livingstone, Boris Johnson i sada Sadiq Khan – ubrzo su instituciji dali političku težinu.
• Livingstone je uveo kultnu cestarinu za ulazak u središte grada, prkosio ministrima i dvaput pobijedio na izborima. • Johnson je, između ostalog, predlagao vodeni top protiv nereda 2011., sanjao o „Borisovu otoku“ – zračnoj luci u estuariju Temze – i gurao neuspjeli most Garden Bridge. • Khan se sukobio s konzervativnim vladama oko širenja zone ultra-niskih emisija (ULEZ) i oštro istupao protiv Brexita, a sada, unatoč dolasku laburista na vlast, optužuje Downing Street da koči ulaganja u londonsku infrastrukturu.
"Nema razloga da kreativna napetost između dviju razina vlasti bude nužno loša", ocjenjuje londonski povjesničar Jack Brown. Ipak, mnogi smatraju da ovlasti gradonačelnika – promet, stanovanje, policija i okoliš – nisu dovoljne za grad od devet milijuna stanovnika i golemih socijalnih razlika.
Želja za većim sudjelovanjem raste i ispod Gradske vijećnice. Sva 32 gradska okruga traže „mjesto za stolom“ pri svakoj nadogradnji ovlasti, naglašavajući da potrebe centra i prigradskih zona nisu iste. „Nitko od trojice dosadašnjih gradonačelnika nije u potpunosti obuhvatio raznolikost londonskih predgrađa“, upozorava bivši ministar Tony McNulty.
Pitanje se nadovezuje na slab nadzor. Skupština Londona od 25 članova smije gradonačelnika ispitivati deset puta godišnje i izmijeniti proračun od 20,7 milijardi funti samo dvotrećinskom većinom – gotovo nedostižnom u njihovu mješovitom izbornom sustavu. „Nemamo ovlasti natjerati gradonačelnika ni na što“, priznaje konzervativni zastupnik Keith Prince, dok Zeleni Caroline Russell tvrdi da se pritiskom ipak može „nagovoriti“ na promjene.
Unatoč slabim zubima gradske Skupštine, londonski gradonačelnik ostaje lice grada na svjetskoj pozornici. Stručnjaci ga smatraju ključnim za pobjedu u utrci za Olimpijske igre 2012. i promociju londonskog financijskog centra nakon krize 2008. No birači, upozorava torijevac Paul Scully, na kraju sude prema lokalnim temama: noćni život, noževi na ulicama, cijena prijevoza.
Tri uzastopne pobjede daju Khanu političku sigurnost, ali kritike – od rasta beskućništva do prijedloga dekriminalizacije kanabisa, za što nema ovlasti – ne jenjavaju. Dok se rasprave o reformi nastavljaju, ostaje pitanje: bi li, da danas ponovno dijelimo vlast u Londonu, odabrali isti model?