Dvije desetljeća nakon što je Hrvatska uvela Bolonjski sustav studiranja, rasprava o njegovim plodovima i manjkavostima ponovno je u središtu stručne i javne pozornosti.
Profesor ekonomije Ivan Pavić podsjeća da je Hrvatska 2001. potpisala Bolonjsku deklaraciju, a da je nastava po novom modelu 3+2+3 službeno krenula akademske godine 2005./2006. Glavni ciljevi bili su skratiti put do prve diplome, povećati mobilnost i poboljšati zapošljivost.
Najveći dobitak – međunarodna otvorenost
• Eurostat bilježi da je 2022. više od 360 000 europskih studenata provelo najmanje tri mjeseca na razmjeni.
• Erasmus+ je 2024. obuhvatio oko 1,5 milijuna polaznika i nastavnika.
• Standardizirani ECTS bodovi olakšali su priznavanje diploma pa se hrvatskim studentima znatno otvorilo tržište rada u inozemstvu.
Kad ambicija udari o stvarnost
• Nominalno kraći preddiplomski i diplomski ciklus nije skratio boravak na fakultetu. Prema Paviću prosječno trajanje studija prelazi šest godina, dok je prije reforme završetak u roku bio moguć u prosjeku za pet.
• U starom sustavu studij je na vrijeme dovršavalo 30–40 % upisanih, danas tek 28–30 %.
• Više od 90 % diplomanata preddiplomskog programa odmah nastavlja na diplomski jer poslodavci ocjenjuju da prva razina „ne daje dovoljna ni teorijska ni praktična znanja”.
Studenti i profesori o preopterećenosti Profesor upozorava na „prevelik broj kolegija, kolokvija i administrativnih obrazaca” koji pogoduju kratkoročnom učenju, umjesto dubljem razumijevanju. Strogo definirani ishodi učenja, dodaje, nerijetko stišću akademsku slobodu i pretvaraju sveučilišta u birokratske urede.
Što dalje? Pavić drži da je Bolonja „u svojoj osnovi prihvatljiva”, ali poziva na dorade: rasterećenje rasporeda, jačanje praktičnih vještina na preddiplomskoj razini te fleksibilniju organizaciju nastave. Bez tih zahvata, upozorava, ključni ciljevi – brži izlazak na tržište rada i veća konkurentnost europskih sveučilišta – ostat će nedovoljno dosegnuti.