Stručnjaci Instituta Ivo Pilar, predvođeni dr. sc. Sašom Poljanec-Borić, analizirali su pomorsko dobro u Kuparima, Malom Lošinju i Rovinju i zaključili da je sustav prepušten „predatorskoj stihiji” dugoročnih koncesija koje ograničavaju javni pristup i tržišno natjecanje.
Najviše je prostora već zauzeto u Malom Lošinju i Rovinju, gdje, prema autorima, „neće biti mnogo konkurentskih tenzija” jer su ključne pozicije već dodijeljene postojećim koncesionarima. U Rovinju su, pritom, koncesije u prosjeku dulje nego u Malom Lošinju, što bi moglo postati presedan za buduće zahtjeve na nacionalnoj razini.
Kupari kao geostrateški presedan Najdrastičniji primjer je Kupari, gdje je 2015. odobrena koncesija i pravo gradnje na čak 99 godina ruskom investitoru – neposredno nakon aneksije Krima. Ruska se tvrtka 2022., uoči eskalacije rata u Ukrajini, povukla i projekt prodala malezijskom milijarderu Ong Beng Segu, koji je ove godine u Singapuru osuđen za korupciju. Poljanec-Borić upozorava da se takav „kolonijalni geostrateški format” dodjele pomorskog dobra odvija „dva do tri kilometra od vanjske granice EU-a” te poručuje da bi model 99-godišnjih koncesija trebalo odbaciti, i zbog nacionalne sigurnosti i zbog dostojanstva.
Nevidljivi podaci, nejasna politika Istraživanje ističe da Hrvatska nema jedinstveni i pretraživi registar turističkih koncesija. Bez toga je nemoguće usporediti cijene, površine i prihode između, primjerice, Pule, Makarske ili Raba, kao i provjeriti koliko je prostora u pojedinom naselju već dodijeljeno. Autorica navodi da je 2020. „Ministarstvo financija izvijestilo Vladu da je u Hrvatskoj bila – jedna turistička koncesija”, što ilustrira kaos u evidenciji.
Preporuke: registar i državna služba za pomorsko dobro Autori predlažu da vođenje Registra koncesija preuzme Ministarstvo turizma i sporta, jedino resorno tijelo koje, zahvaljujući mreži turističkih zajednica, može „prebrojati turističke koncesije po ključu i naseljima” i kartografski ih prikazati u ISPU-u (Informacijskom sustavu prostornog uređenja). Poljanec-Borić smatra i da bi Hrvatska trebala formirati posebnu Službu za pomorsko dobro, po uzoru na Hrvatske šume ili Hrvatske ceste, kako bi se taj „jedinstveni resurs” nadzirao sustavno i u javnom interesu.
„U jednom će se trenutku postaviti pitanje upravljanja vlastitim resursima – upravljamo li mi njima ili to rade koncesionari vlasnici dugotrajnih koncesija?”, upozorava znanstvenica.
Zaključak istraživanja jasan je: bez transparentnog registra i jasne strateške politike, pomorsko dobro – jedan od najvrjednijih hrvatskih resursa – ostaje taoc dugoročnih privatnih interesa, dok javnost i novi ulagači ostaju bez prostora i informacija.