Ikonična fotografija devetogodišnje Kim Phúc kako, gola i opečena, trči cestom kraj Trảng Bàng-a 1972. godine desetljećima je bila sinonim za užase Vijetnamskog rata. Slika, službeno nazvana „Terror of War”, pripisivala se Huynhu Congu „Nicku” Útu, tada 21-godišnjem fotografu Associated Pressa (AP) koji je za nju 1973. osvojio Pulitzerovu nagradu.
Novi Netflixov dokumentarac „The Stringer: The Man Who Took the Photo” tvrdi da autor možda nije Út nego vijetnamski freelancer Nguyễn Thành Nghệ, tada vozač NBC-ja koji je povremeno prodavao fotografije stranim redakcijama. Film prati istraživački tim koji predvodi britanski fotoreporter Gary Knight; oni na temelju svjedočanstava, arhive i forenzičke analize rekonstruiraju događaje od 8. lipnja 1972.
• Prema tvrdnji bivšeg AP-ova urednika Carla Robinsona, pokojni šef vijetnamske fotobiroa Horst Faas naredio je promjenu potpisa kako bi zasluga ostala unutar stalnog kadra. • Sam Nghệ, danas u osamdesetima i nastanjen u Kaliforniji, pojavljuje se u filmu i emotivno izjavljuje: „I took the photo.” • Forenzičko izvješće francuske organizacije Index zaključuje da bi Út, da je snimio kadar, morao pretrčati oko 170 metara naprijed, fotografirati, pa se vraćati – scenarij koji autori ocjenjuju „krajnje nevjerojatnim”. Istodobno, položaj i oprema (navodno Pentax, a ne Leicina kamera koju spominje Út) odgovaraju Nghệu.
AP je uoči premijere objavio detaljno interno istraživanje. Fotoredakcija priznaje da je „moguće” da je fotografiju snimio Út, ali da nema „nedvosmislenog dokaza” za promjenu potpisa, te odbacuje navode filma. Út je optužbe nazvao klevetom i najavio tužbu.
Neovisnu istragu proveo je i World Press Photo. Organizacija je ustvrdila da su Nghệ i fotograf Huỳnh Công Phúc „bolje pozicionirani” za snimanje kadra, povukla Útov kredit te ostavila autorsko mjesto otvorenim uz napomenu da „povijest ostaje osporena”.
Knight ističe širu dimenziju slučaja: „Ako novinari namjeravaju prozivati sve ostale, moramo biti spremni postavljati teška pitanja i sebi.” Filmska ekipa upozorava na marginalizirani status lokalnih suradnika – stringera – koji bez osiguranja, opreme i institucionalne zaštite riskiraju život, a nerijetko ostaju anonimni.
Redatelj Bao Nguyen, čiji su roditelji napustili Vijetnam tijekom rata, priznaje da ga je plašila pomisao da „dirne u dugo prihvaćenu priču” koja je za vijetnamsku dijasporu simbol ponosa. No, kaže, cilj nije rušenje legendi već „prostor za dostojanstvo, istinu i sjećanje” ljudi poput Nghệa.
Iako se ratna slika i dalje smatra autentičnom ikonom 20. stoljeća, rasprava o njezinu autorstvu otvara pitanje tko piše povijest – i je li u njoj još uvijek mjesta za one čija se imena godinama nisu čula.