U novom dugometražnom dokumentarcu „Tko, ako ne mi? Borba za demokraciju u Bjelarusu” redateljice Juliane Tutein gledatelji prate svakodnevicu triju žena koje se, unatoč rastućoj represiji, ne odriču borbe protiv režima Aleksandra Lukašenka.
Film se proteže od početka pandemije do ruske invazije na Ukrajinu, a kronika je to neumorne, često obeshrabrujuće borbe protiv državnog aparata koji kažnjava i najmanji znak neslaganja. U Bjelarusu je, podsjeća film, dovoljno odjenuti crveno-bijelu kombinaciju – boje zabranjene oporbene zastave – pa da završite iza rešetaka. Čak je i Orwellova „1984.” stavljena izvan zakona.
Tri lica otpora • Nina (74) već je postala svojevrsni simbol građanskog prkosa. Sitna, vedra i nezaustavljiva, ona paradira ulicama noseći natpise i zastavice, svjesna da je zbog prepoznatljivosti gotovo „imuna” na najgore oblike odmazde.
• Darja, nekadašnja studentska aktivistica, danas vodi organizaciju za ljudska prava iz egzila u Vilniusu. Unatoč fizičkoj udaljenosti, njezina ekipa redovito prebacuje pomoć sunarodnjacima, osobito nakon što je pozornost svijeta preusmjerena na Ukrajinu.
• Tanja je ostala u predgrađu Minska i nastavlja voditi nevladinu udrugu te filmski festival pod stalnim povećalom vlasti. Dok njezin suprug i sin traže utočište u Kijevu, ona odbija napustiti dom i posrnule institucije civilnog društva.
Upornost i beznaglica isprepliću se u rečenici koja se u filmu često čuje: „Misliš da si dotaknuo dno – a onda čuješ kucanje odozdo.” Redateljica tu melankoliju pretače u vizualno tihu, ali sadržajno snažnu pripovijest o „banalnosti dobra”; malim, upornim činovima prkosa koji, premda rijetko donesu brzu pobjedu, sprječavaju potpunu apatiju.
Slojevita dijagnoza sustava Aktivistice podsjećaju da je današnji stupanj kontrole u Bjelarusu rezultat dugogodišnjeg izostanka građanskog angažmana i, kako kažu, „kulture zaborava” na političke likvidacije i nestanke. „Kakvu pravdu možete očekivati dok administracijom dominiraju bivši pripadnici KGB-a?”, pita se Tanjin suprug u jednom telefonskom razgovoru.
Tutein ne skriva da otpor ponekad izgleda jalovo, a pojedine narativne linije – osobito Darjina – ostaju tek skica. No upravo to svjedoči koliko je teško ostati fokusiran kada „stroj” neumorno melje svaku inicijativu.
„Tko, ako ne mi?” nije film s jednostavnim raspletom ni velikim trijumfom. Umjesto toga, nudi portret društva u kojem se komične apsurdnosti – poput zabrane boja ili knjiga – neprestano sudaraju s brutalnim stvarnostima uhićenja, cenzure i izgnanstva. A tri uporne žene, svaka na svoj način, podsjećaju da i na najdubljem dnu još uvijek ima mjesta za – otpor.
