Kina je u tri desetljeća gotovo izbrisala ekstremno siromaštvo, dok se Sjedinjene Države, unatoč daleko većem bogatstvu, suočavaju s rastućim jazom između imućnih i najsiromašnijih.
Prema podacima Svjetske banke, 1990. godine čak 943 milijuna Kineza – 83 % stanovništva – preživljavalo je s manje od 3 američka dolara dnevno (izraženo u vrijednosti iz 2021.). Do 2019. taj je broj sveden na nulu. Istodobno, u SAD-u je danas više od četiri milijuna ljudi – oko 1,25 % stanovnika – prisiljeno živjeti ispod iste granice, triput više nego prije 35 godina.
SAD proizvodi šest puta više gospodarskog outputa po glavi stanovnika od Kine, no to se ne prelijeva na najsiromašnije. Dok se srednja klasa nekad približavala standardu najimućnijih, njihov se udio u nacionalnom dohotku stalno smanjuje: 1980. prihod sredine iznosio je 52,5 % prihoda kućanstava u 90. percentilu, 2000. pao je na 48 %, a 2023. na 42,5 %.
Najniži sloj sada dobiva tek 1,8 % američkoga nacionalnog dohotka – isto koliko i najsiromašniji stanovnici Bolivije, manje nego u Nigeriji (3 %) ili Kini (3,1 %). Prihodi kućanstava u najbogatijih 10 % rasli su od 2000. dvostruko brže nego u najsiromašnijih 10 %.
Autor ove analize upozorava da je to rezultat političkih odluka, ne „greške sustava”. Globalizacija i tehnologija jesu pritisnuli nadnice niže kvalificiranih, ali je politika dodatno produbila razlike. Primjerice, glavni potezi administracije Donalda Trumpa – colossalni zakon nazvan „Big Beautiful Bill Act” i široke carine – predviđaju rezove stotina milijardi dolara za Medicaid, subvencije zdravstvenog osiguranja te pomoć za hranu (SNAP), što će, prema proračunu Budget Laba sa sveučilišta Yale, smanjiti realni dohodak gotovo svih kućanstava osim najbogatijih 20 %. Najsiromašnijih 10 % izgubilo bi oko 7 % prihoda.
Iako je Trump često govorio u ime „zaboravljenih radnika”, trend rasta nejednakosti traje desetljećima pod obje stranke. Od administracije Jimmyja Cartera nadalje, dohodak imućnih rastao je brže od dohotka siromašnih u svim mandatima osim dvaju: za vrijeme Billa Clintona te tijekom prve Trumpove godine pandemijske pomoći.
Autoru zato ostaje otvoreno pitanje: kako je autoritarna Kina uspjela „nahraniti” svoje najsiromašnije, dok najstarija demokracija svijeta ne pronalazi političku volju da vlastito bogatstvo podijeli pravednije.
