Na pomolu je još jedno kašnjenje velikog obrazovnog zahvata. Kada je prije tri godine krenula eksperimentalna faza cjelodnevne škole, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih obećalo je da će nastavu tjelesne i zdravstvene kulture u razrednoj nastavi (1.–4. razred) preuzeti magistri kineziologije, njih oko 1 500. Ideja je bila rasteretiti učiteljice razredne nastave, smanjiti pretilost učenika i istodobno otvoriti nova radna mjesta u struci koja godinama bilježi visoku nezaposlenost.
Kako bi se stvorili logistički uvjeti za boravak djece u školi do poslijepodnevnih sati, lokalne samouprave ubrzano grade i dograđuju školske zgrade te sportske dvorane, uglavnom zahvaljujući bespovratnim europskim sredstvima. No, premda su radovi u mnogim sredinama već počeli, ministar Radovan Fuchs prošloga je tjedna, prilikom potpisivanja nove serije ugovora za školske infrastrukturne projekte, priznao da „projekt cjelodnevne škole ipak neće u potpunosti zaživjeti 2027. godine” jer dotad neće biti dovršene sve potrebne zgrade ni oprema.
Eksperimentalni program trenutačno provodi 62 osnovne škole, koje su u njega ušle početkom nastavne 2023./2024. godine. U njima se već vidi kako povećani broj sati tjelesne aktivnosti pozitivno utječe na kondiciju učenika, ali izostanak sustavnog zapošljavanja stručnjaka ostaje problem: mnogi magistri kineziologije i dalje se nalaze na popisu nezaposlenih, dok statistike o dječjoj debljini i dalje rastu.
Odgađanje punog početka cjelodnevne škole znači i novo čekanje na obećane natječaje za radna mjesta u osnovnim školama. U međuvremenu, stručnjaci upozoravaju da se svaka godina odgode plaća dvostrukom cijenom: zdravstvenom, zbog porasta pretilosti među najmlađima, i društvenom, jer visokoobrazovani kadar ostaje bez prilike raditi u struci.
Iako ministarstvo ne odustaje od plana „škole u jednoj smjeni” i najavljenog modela cjelodnevne nastave, jasno je da će se rokovi produžiti. Precizniji kalendar novih zapošljavanja nije objavljen, a iz resora poručuju tek da će dinamika ovisiti o završetku građevinskih radova i proračunskim mogućnostima. Dok se čeka na jasniji raspored, roditelji, nastavnici i nezaposleni kineziolozi ostaju u neizvjesnosti hoće li se deklarirani prioritet – zdravlje djece – napokon pretvoriti u stvarnost.
