Dalmacija se posljednjih godina bori s eksplozijom ilegalnih odlagališta otpada. Na desetine takvih mjesta zabilježeno je samo na omiškom području, a procjene govore da ih u cijeloj regiji mogu biti i stotine.
Najnovija praksa daleko je od klasičnog odbacivanja šuta uz seoske putove ili šumarke. Otpad se sada dovozi na ograđene, privatne parcele. Vlasnicima zemljišta isplaćuje se simboličan iznos, dok stvarni profit ostvaruju posrednici koji prihode mjere u milijunima kuna.
Građevinski bum dodatno hrani problem. Državni i lokalni infrastrukturni radovi, apartmanska gradnja i obiteljske kuće proizvode ogromne količine šuta, zemlje i kamenja. Zakonito zbrinjavanje takvog otpada zahtijeva prijevoz do ovlaštenih odlagališta i plaćanje naknada, pa se siva zona nameće kao jeftinije – i brže – rješenje.
Mještani nerado govore o stvarnim organizatorima tog posla; strah od odmazde i lokalnih veza jači je od želje za prijavom. Zbog toga inspekcije rijetko dobivaju konkretne dojave, a kada i uđu u trag jednom odlagalištu, praksa se brzo preseli na novu lokaciju.
Ekološke posljedice sve su ozbiljnije: nerazvrstano smeće, građevinski materijal i glomazni otpad kontaminiraju tlo i podzemne vode, a prizori nagrđenih krajobraza postaju svakodnevica južne obale. Stručnjaci upozoravaju da bi, bez odlučnih mjera kontrole i visokih kazni, ilegalni deponiji mogli postati trajni pečat dalmatinskog krajolika.