Kad većina njegovih vršnjaka još razmišlja koju će srednju školu upisati, Dino Šimunjak (19) već je prepoznat kao najmlađi antikvar u Hrvatskoj. Ljubav prema starinama rodila se rano – sa samo 12 godina redovito je hodočastio na nedjeljni sajam na Britanskom trgu.
„Britanac je, dalo bi se reći, neki moj drugi dom”, kaže Dino dok pažljivo pregledava porculansku šalicu iz bečke manufakture.
Obiteljsku tradiciju započela je prateta Anica, koja je još 1964. kao 18-godišnjakinja dobila posao u tada najvećem antikvarijatu u Jurišićevoj ulici i ubrzo ga vodila kao poslovođa. Njezina strast prenijela se na Dinina djeda Ivana i baku Ružicu, koji se antikvitetima bave već dvadesetak godina.
„Djed i baka su, ajmo to tako reć, glavni krivci za moju zarazu antikvitetima”, priznaje Dino. Posebno mjesto u njegovu srcu zauzima nedavno preminula baka Ružica: „Sve što ću dalje u životu raditi s antikvitetima posvetit ću njoj.” Planira joj posvetiti i buduću galeriju te studij povijesti umjetnosti, koji namjerava upisati.
Dino pamti trenutak kad je prvi put osjetio čari starina. Imao je šest ili sedam godina kad su se baka i djed vratili kući s tek otkupljenim predmetima. „Posložili su ih po stolu još prašnjave, tražili literaturu, povećalom proučavali detalje, a ja sam sjedio pokraj njih. Nisam znao što gledam, ali bilo mi je fascinantno.”
Prekretnica je nastupila u petom razredu osnovne, nakon epizode vršnjačkog nasilja zbog koje je promijenio školu. Baka ga je odvukla na Britanac da „bude među ljudima”, i od tada nedjeljni izleti na trg nisu stali.
Danas je Dino i kolekcionar i izlagač. Specijalizirao se za austrijski i talijanski barok, a najviše ga privlače bečki porculan i srebro. „Najviše volim bidermajer, bečke čaše, ali često kupim nešto samo zato što mi je lijepo”, smije se.
Premda je najmlađi u svom poslu, Dino ističe koliko je važno znanje: „Za sve sajmove na svijetu vrijedi da morate imati znanja kad kupujete ‘jače’ komade. Nije stvar u tome da će vas netko nužno prevariti, nego ni trgovci često ne znaju što drže u rukama.”
S ozbiljnošću iskusnog antikvara i entuzijazmom dvadesetogodišnjaka, Dino kroči prema cilju – otvoriti vlastitu galeriju i nastaviti obiteljsku priču, držeći Britanac kao polaznu točku i trajni podsjetnik na početak svoje „zaraze” starinama.