Alen Muhić iz Goražda ne uklapa se u stereotipnu priču o žrtvi. Rođen 1993. kao posljedica ratnog silovanja nad Bošnjakinjom, prerano je upoznao odbacivanje – biološka majka ostavila ga je u bolnici, a lokalna djeca nazivala su ga „četničkim kopiletom”. Danas, u tridesetdrugoj godini, Muhić je autor autobiografske knjige „Ja sam Alen”, dobitnik nagrade za ljudska prava i, kako sam kaže, „glas nevidljive djece rata”.
Odbačen, ali posvojen s ljubavlju Po rođenju su ga, prisjeća se, „hranili mrvicama keksa“. Suosjećanje je pronašao u domaru bolnice koji ga je, nakon brojnih odlazaka kući svojoj obitelji, naposljetku posvojio. U siromašnoj muslimanskoj enklavi, bez asfaltnih cesta i kanalizacije, Alen je dobio ono najvažnije – toplinu i prihvaćanje.
Trauma koju društvo nameće Iako su obiteljska ljubav i briga bili postojani, vanjski svijet bio je nemilosrdan. Još u osnovnoj školi, nakon dječje prepirke, istina o njegovu podrijetlu obijesno je izgovorena pred svima. „Oči ne lažu” Muhić je s vremenom odlučio potražiti biološkog oca, srpskog vojnika optuženog za ratne zločine. Susret je bio kratak i bolan: čovjek je poricao sve, nazvavši priču „političkom“. „Za mene je on ratni zločinac i uvijek će to biti”, ističe Alen, dodajući da prošlost ne može promijeniti, ali može graditi vlastitu budućnost.
Nula krivnje za majku, sva odgovornost na zločincu Unatoč ranama, Muhić za ono što se dogodilo ne krivi majku: „Ona nije kriva. Pravi zločinac je moj otac.” Biološka majka, koja je u ratnim danima bezuspješno pokušala pobaciti, kasnije je priznala da prema sinu ne osjeća ništa.
Od Newsweeka do vlastite knjige Muhićeva priča prvi je put dospjela u svjetske medije kada je imao tri godine, u američkom Newsweeku. Danas ju iznosi sam, u knjizi koja bez patetike, ali s puno hrabrosti, progovara o stigmi i mogućnosti da se ona nadvlada.
Glas nevidljivih Objavom knjige i javnim nastupima Alen Muhić želi skrenuti pozornost na stotine djece rođene iz ratnih silovanja u BiH. „Društvo nas često ne vidi niti priznaje”, upozorava, a vlastiti život – izgrađen unatoč svemu – nudi kao dokaz da trauma ne mora biti kraj, nego početak borbe za dostojanstvo.