Kad je u ljeto 2015. Somar Kreker iz malenog stana u Ammanu krenuo po svoje dvije sestre, nije osjećao strah. „Nikad nisam bio zabrinut niti pod stresom zbog puta”, kaže danas, deset godina kasnije. U Njemačku je, kaže, bio siguran da će stići – a trebao je prijeći više od 2 700 milja i voditi 44-dnevnu odiseju kroz Tursku, Grčku i cijeli Balkan.
Kreker, tada 27-godišnji student strojarstva, pobjegao je iz Sirije jer je odbio služiti u Assadovoj vojsci. Njegov stariji brat Mousab već je bio u Njemačkoj – stigao je godinu ranije preko Sredozemlja, ali tu smrtonosnu rutu nije želio ponoviti sa sestrama Salsabil (21) i Lubnom (14). Tek nekoliko mjeseci ranije potonula je pretrpana ribarska brodica kraj Sicilije; poginulo je više od 800 ljudi, nesreća koja je ostala najsmrtonosnija u migrantskoj krizi.
Plan je zato uključivao tzv. Balkansku rutu. Sestre su iz Damaska avionom doputovale u Istanbul, on je poletio iz Ammana. Nakon autobusne vožnje do turskog Kaşa, šverceri su ih za po 1 000 eura ukrcali u gumene čamce prema grčkom Kastellorizu. Najteži trenutak, prisjeća se Somar, bio je pustiti djevojke da prve pređu more: „Pomisao da moraju same u čamcu iz Turske u Grčku – izluđivala me od tjeskobe.”
More je toga dana ipak bilo mirno i svi su stigli živi. Na otoku je izbjeglica tada bilo više nego stanovnika; strah se otresao nogometom na plaži – „Sirija protiv ostatka svijeta”, a protivnici su, umjesto dresova, nosili prsluke za spašavanje.
Slijedila je trajektna vožnja do Atene, pa vlak do Sjeverne Makedonije, gdje su spavali u šatorima UNHCR-a. Granice su još bile otvorene; Hrvatska ih je zatvorila tek 17. rujna, a mjesec poslije i Slovenija. Napetost je rasla: samo u nekoliko dana kroz Srbiju je prema Hrvatskoj prešlo više od 13 000 ljudi, govore tadašnje procjene.
Usprkos blokadama, troje mladih Sirijaca probilo se do Salzburga, a 44. dana puta zagrlili su brata u Njemačkoj. „Tamo smo našli pomoć i potporu i nikad nisam osjetio diskriminaciju”, kaže Somar, danas projektni menadžer u prehrambenoj tvrtki u Bochumu i svježe oženjen.
Kad je 31. kolovoza 2015. kancelarka Angela Merkel izgovorila „Wir schaffen das” („Možemo mi to”), Njemačka je otvorila granice. Te je godine gotovo milijun ljudi zatražilo azil u Europi, a Njemačka primila stotine tisuća. No desetljeće kasnije, slika je drukčija. Organizacije za ljudska prava upozoravaju na „Tvrđavu Europu”: bodljikave žice, pushbackove i nagli rast broja poginulih u Sredozemlju, koje prema Médecins Sans Frontièresu prelazi 32 000 od 2014.
Brojke Eurostata pokazuju da su zahtjevi za azil u EU vrhunac dosegli upravo 2015. Nakon toga su balkanske granice ograđene čeličnim pojasom, dok su Italija i Libija sklopile sporazum o presretanju i vraćanju migranata.
U međuvremenu, antimigrantske stranke stekle su političku moć; u Njemačkoj je Alternative für Deutschland ove godine osvojila drugo mjesto s više od 20 % glasova. Četrdesetčetverodnevna pustolovina Krekera i njegovih sestara danas bi, priznaje, bila „neusporedivo teža”.
Ipak, na osobnoj razini, njegova priča završava pozitivno – obitelj je na sigurnom, rat je ostao daleko. Pitanje je samo kakvu će dobrodošlicu Europljani pružiti onima koji tek kreću putem kojim su Somar, Salsabil i Lubna prošli prije točno deset godina.