Petak, 10. siječnja navršilo se točno deset godina otkako je David Bowie zauvijek napustio pozornicu. Za razliku od dana njegova odlaska 2016., kada se na domaćoj televiziji slučajno emitirao „Prestiž” s Bowiejom u ulozi Nikole Tesle, ovog puta nijedan program nije priredio ciljanu počast. No najveći „Marsovac” među glazbenicima bio je prevelika ikona da bi se obljetnica prešutjela, pa se ponovno u središtu pozornosti našao film koji je savršeno utjelovio njegovu izvanzemaljsku karizmu – „Čovjek koji je pao na Zemlju” (1976.).
Stvoren za ulogu posjetitelja iz svemira
Redatelj Nicolas Roeg u Bowieju je vidio idealnog Thomasa Jeromea Newtona, vanzemaljca koji hitno traži vodu za svoj opustošeni planet. Mršav, androgine pojave, hipnotičnih očiju različitih boja i sklon pjevanju o „svemirskoj neobičnosti”, Bowie je već izgledao kao biće s druge strane galaksije. Nisu mu bili potrebni efekti; on je sam bio specijalni efekt.
Roegov film, snimljen desetljeće prije nego što su „Ratovi zvijezda” ispisali pravila blockbuster-SF-a, uronjen je u psihodeličnu atmosferu sedamdesetih: spor ritam, duge tišine i necenzurirane scene seksa služe kao kulisa kritici konzumerizma, pohlepe i medijske ovisnosti. Dok se Newton polako navlači na viski, seks i beskrajne televizijske programe, gubi iz vida vlastitu misiju i postaje gotovo ljudskiji od ljudi koje je susreo.
„Televizija vam ne govori sve. Ona vam pokazuje sve o životu na Zemlji, ali prave misterije ostaju. Možda je to u prirodi televizije, samo valovi u svemiru”, govori Newton u jednoj od ključnih scena – rečenici koja i pola stoljeća kasnije odzvanja jednako snažno u svijetu preplavljenom ekranima.
Vizija koja sustiže stvarnost
Pedest godina nakon premijere film zvuči gotovo proročki. Suše i klimatske promjene zbog kojih Newton napušta svoj planet danas su realnost mnogih dijelova Zemlje, a paralelno gledanje više ekrana odavno je norma. Ono što je Roeg 1976. postavljao kao upozorenje, 2026. čitamo kao svakodnevicu.
Šutnja televizija, glasna ostavština
Iako se hrvatske televizije ovom obljetnicom nisu bavile, ljubitelji Bowieja obilježili su je privatnim projekcijama i online raspravama. Upravo u tim malim zajednicama film nastavlja živjeti – kao podsjetnik na autora koji je granice rock glazbe gurao jednako daleko kao i granice filmske znanstvene fantastike.
Deset godina nakon „crne zvijezde” koja je označila njegov odlazak, David Bowie ostaje starman. A „Čovjek koji je pao na Zemlju” podsjeća nas da su suša, pohlepa i ovisnost o ekranima možda najveći izvanzemaljci koje smo sami stvorili.
