Prošlo je točno 34 godine otkako je 15. siječnja 1992. Hrvatska dobila međunarodno priznanje svih tadašnjih članica Europske zajednice. Taj se datum sve češće ističe kao vrhunac hrvatske borbe za samostalnost, važniji čak i od vojno-političkih i ustavnih prekretnica koje su mu prethodile.
• 5. kolovoza – proslava vojno-redarstvene operacije „Oluja” • 22. prosinca 1990. – donošenje tzv. božićnog Ustava • 19. svibnja 1991. – referendum o razdruživanju od Jugoslavije • Mirna reintegracija istočne Slavonije (1998.)
Iako su svi ti događaji oblikovali mladu državu, priznanje iz Bruxellesa označilo je trenutak kada je Hrvatska, nakon ratnih stradanja u kojima je poginulo nešto više od 20 000 ljudi, postala međunarodno prihvaćen subjekt. Autor podsjeća da je još 1991., zbog tereta ustaške prošlosti, dio svijeta zazirao od ideje hrvatske samostalnosti. Presudan je stoga bio pritisak na diplomatske kanale kako bi se otklonile povijesne sumnje i potvrdilo pravo na suverenu državu.
Pogled unatrag pokazuje da su temeljni strateški ciljevi – međunarodno priznanje, ulazak u NATO i priključenje Europskoj uniji – u međuvremenu ostvareni. Posebno se izdvaja 1. srpnja 2013., kada je Europska zajednica, preobražena u Europsku uniju, „odškrinula vrata” i primila Hrvatsku među svoje članice.
Danas Hrvatska obilježava obljetnicu uz ponos i podsjetnik na cijenu slobode, ali i s obvezom da demokratske standarde opravda onako kako je to svijet očekivao 15. siječnja 1992.