U noći s 30. travnja na 1. svibnja 1942. nad Kvarnerskim je zaljevom zatreperila crvena zastava – znak otpora koji je zbunio talijanske okupacijske vlasti i zauvijek obilježio mjesto Orjak iznad Rukavca.
Hrabru je akciju osmislio Albert Jurdana – Berto iz Kućeli, već godinama na meti fašističke policije zbog otvorenog protivljenja talijanizaciji. Zastavu su prema dogovoru sašile sestre Ruža i Tereza Antoničić, a na zahtjevan uspon prema vrhu Orjaka zaputili su se Bertov brat Stanislav-Stanko Jurdana (rođen 7. 11. 1911.) i 20-godišnji Aleks Pošćić. U zoru, kad se magla razišla, crveno je platno bilo vidljivo iz cijelog Kvarnera – i izazvalo paniku u talijanskoj komandi.
Reakcija je bila munjevita. Karabinjeri su tijekom dana priveli 36 mještana, među njima i Berta. Kako dokaza nije bilo, većinu su ubrzo pustili, no troje Rukovčana – Josip Eva iz Pobrî te braća Ivan i Pavle Kinkela – završili su u internaciji, gdje su ostali sve do kapitulacije Italije 1943.
Posljedice rata za sudionike akcije bile su različite. Stanko Jurdana poginuo je 4. prosinca 1942. kao borac 1. istarske partizanske čete na Planiku. Aleks Pošćić pridružio se 43. istarskoj diviziji, preživio rat i ostatak života proveo u Matuljima, daleko od političke pozornice.
Iako su talijanske vlasti čin pripisivale „komunističkim elementima”, sudionici nisu sebe svrstavali ni pod okrilje TIGR-a ni Komunističke partije. Vodili su se jednostavnim načelom – obraniti identitet i slobodu kraja. Zato su, kada je u srpnju 1941. započelo organiziranje Narodnooslobodilačkog pokreta u Istri, prirodno postali jedni od njegovih nosivih stupova.
Crvena zastava na Orjaku ostala je simbol tog ranog otpora: dokaz da represija, uhođenja i pretresi nisu mogli slomiti volju stanovnika Kastavštine i šire Istre da se suprotstave fašizmu.