Na 34. obljetnicu početka napada Jugoslavenske vojske i srpsko-crnogorskih postrojba na Dubrovnik, crnogorski književnik i publicist Božidar Proročić objavio je esej u kojem se oštro obrušio na tadašnju ulogu Crne Gore i upozorio na opstanak istih ideologija danas.
Proročić podsjeća da je 1. listopada 1991. njegova domovina „prešla na stranu tame”, umjesto da bude „čuvar svjetlosti”. Nazvao je napad na „grad kulture, slobode i ljepote” ne samo vojnim činom nego i „moralnim sunovratom”.
Pisac ističe kako su, unatoč općem ratnom raspoloženju, mnogi Crnogorci digli glas protiv agresije. Podsjetio je na antiratni skup na Cetinju 1. veljače 1992. kada je, kako kaže, s Lovćena odjeknula poruka „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče”. Spominje i pjesmu Vite Nikolića „Noć s Dubrovnikom” kao „poetsko svjedočanstvo da Crna Gora ima glasove koji se nisu mirili sa sramotom”.
No, autor upozorava da „velikosrpski nacionalizam nije ostao zakopan u ruševinama 1991.”, već se danas širi „ne granatama, nego lažima, negiranjem crnogorske i hrvatske nacije i jezika”. Po njemu, nova meta nisu dubrovačke zidine nego „svijest Crnogoraca” i sama ideja crnogorske državnosti.
„Ovo nije glas mržnje, već glas savjesti”, poručuje Proročić, naglašavajući da se Crna Gora mora jasno odmaknuti od ideologija koje su je vodile u rat, inače će, kaže, „uvijek postojati oni koji bi je ponovo poveli na puteve sramote”.
Zaključuje kako je „priznanje put, a kajanje snaga” te da „napad na Dubrovnik ostaje crna mrlja” koju Crna Gora ne smije zaboraviti ako želi budućnost u europskim vrijednostima.