Slikovite kuće s crvenim crijepom, travnjaci pod konac i trgovina s domaćim đumbirovim keksima – na prvi pogled, Vila Baviera u središnjem Čileu djeluje kao razglednica njemačkog sela. No idila skriva jedno od najmračnijih poglavlja čileanske povijesti.
Bivša kolonija Dignidad, koju je 1961. osnovao njemački propovjednik Paul Schäfer, desetljećima je bila poprište sustavne torture, prisilnog rada i seksualnog zlostavljanja djece. Nakon vojnog udara Augusta Pinocheta 1973., kompleks je postao tajni centar za mučenje političkih protivnika; mnogi odvedeni ondje nikada se nisu vratili.
Danas čileanska vlada planira eksproprijaciju središnjeg dijela Vile Baviera kako bi ondje podigla spomen-memorijal žrtvama. Ministar pravde i ljudskih prava Jaime Gajardo Falcón objašnjava da je riječ o „lokacijama političkog pritvora, torture, nadzora i obuke državnih agenata za zločine protiv čovječnosti” te da će tek državnim preuzimanjem „mjesto postati prostor sjećanja i promišljanja”.
Žrtve pozdravljaju odluku
Za Anu Aguayo, sestru nestalog učitelja Luisa Evangeliste Aguaya, inicijativa je davno zakašnjeli čin pravde. „Bilo je to mjesto užasa i uznemirujućih zločina. To ne bi trebalo biti odredište za turiste, nego mjesto sjećanja, kako se to više nikad ne bi ponovilo”, kaže.
Slično razmišlja i Georg Klaube, koji je u koloniji živio od 1962. do 2010. i preživio seksualna zlostavljanja i elektrošokove: „Mislim da moramo imati spomenik jer se ovdje dogodilo jako puno okrutnosti, i Nijemcima i Čileancima.”
Podijeljena sadašnja zajednica
U selu danas živi manje od stotinu odraslih. Dio stanovnika, potomaka ili bivših članova zajednice, boji se da će gubitkom zemljišta ponovno postati žrtve. Dorothy Manch, rođena u koloniji 1977., tvrdi: „Živjeli smo u sustavu straha i mi smo žrtve. Obnavljamo živote, a ovo će nas još jednom pretvoriti u žrtve.”
Erika Timm, dovedena u koloniju kao dvogodišnjakinja, prisjeća se odvajanja od roditelja i elektrošokova te želi ostati „s ljudima koji razumiju kroz što je prošla”. Obje se protive planiranom zahvatu jer zahvaća njihove domove i zajedničke tvrtke poput restorana i pekarnice.
Neriješeno nasljeđe nasilja
Tijekom Pinochetove diktature ubijeno je više od 3 000 ljudi, a oko 40 000 ih je prošlo kroz mučenja. Samo iz obližnjeg grada Parala 27 je osoba – prema sudskoj istrazi – odvedeno u koloniju i nestalo, među njima i Luis Aguayo.
Schäfer, koji je 2010. umro u zatvoru, nikada nije dočekao cjelovitu presudu za sve zločine. Dio njegovih sljedbenika ostao je na imanju i pretvorio ga u turistički kompleks s hotelom i jezerom za čamce – što mnoge Čileance boli. „Ne mogu vjerovati da se danas restoran nalazi na mjestu gdje su tekle rijeke suza, urina i krvi tolike djece”, kaže Klaube.
Vladin plan eksproprijacije trebao bi biti prvi korak prema trajnom memorijalu. Dok država najavljuje otvaranje prostora javnosti, protivnici mjere strahuju od gubitka domova. Rasprava oko Vile Baviera tako otvara staru ranu: kako pomiriti pravo na sjećanje s potrebom živih da nastave život izvan tereta zločina počinjenih na istom tlu.