Kijev – U nedjelju 26. travnja Ukrajina obilježava 40. godišnjicu najgore civilne nuklearne katastrofe na svijetu, eksplozije u reaktoru broj četiri NE Černobil. Sjećanje na 1986. ove je godine prožeto novom tjeskobom: rat je ponovno pretvorio napuštenu elektranu u potencijalni izvor radioaktivnog hazarda.
Reaktor se oteo nadzoru u 1.23 sati tijekom sigurnosnog testa, a kombinacija konstrukcijskih pogrešaka i kršenja procedura – prema Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju (IAEA) – dovela je do eksplozije koja je raznijela zgradu i ispustila oblak s visoko radioaktivnim česticama. Gorivo je gorjelo više od deset dana dok su helikopteri u plamteću jezgru bacali pijesak, glinu i olovo.
Posljedice su bile goleme: oblak je prvo kontaminirao današnju Ukrajinu, Bjelorusiju i Rusiju, a potom zahvatio velik dio Europe. Prvo službeno upozorenje nije stiglo iz Moskve, već iz Švedske 28. travnja, kada je ondje detektiran skok zračenja. Sovjetski čelnik Mihail Gorbačov javno je priznao nesreću tek polovinom svibnja.
Broj žrtava predmet je trajnih polemika. UN-ovo izvješće iz 2005. navodi oko 4 000 potvrđenih ili očekivanih smrtnih slučajeva u trima najpogođenijim zemljama, dok Greenpeace 2006. procjenjuje oko 100 000 umrlih od posljedica zračenja. Oko 600 000 „likvidatora” – ljudi koji su čistili ruševine – primilo je visoke doze radijacije.
Nasljeđe katastrofe oblikovalo je globalni stav prema atomskim centralama i potaknulo snažan antinuklearni pokret u Europi. No rat u Ukrajini vratio je Černobil na naslovnice iz sasvim novih razloga.
Ruske trupe zauzele su napuštenu elektranu prvoga dana invazije u veljači 2022. Iskopali su rovove u ozloglašenoj Crvenoj šumi, području koje je 1986. primilo toliko zračenja da je drveće pocrvenjelo i uginulo. Strah da bi oružani incident mogao izazvati novu nuklearnu havariju trajao je mjesec dana, sve dok se ruska vojska nije povukla u okviru neuspjelog pokušaja osvajanja Kijeva.
Fizička struktura reaktora međutim nije ostala netaknuta. Stari betonsko-čelični „sarkofag” iz 1986. zamijenjen je 2016.–2017. modernim Novim sigurnim izolacijskim lukom (NSC), golemo metalno sklonište dizajnirano da spriječi daljnje curenje radijacije. Taj je omotač u veljači 2025. probušen ruskim dronom. Nedavni izvještaj Greenpeacea upozorava da, unatoč popravcima, NSC „nije moguće potpuno obnoviti”, pa „rizik od ispuštanja radioaktivnosti u okoliš raste, osobito u slučaju urušavanja starog sarkofaga”.
Černobilska zona isključenja obuhvaća radijus od 30 kilometara – više od 2 200 km² na sjeveru Ukrajine i 2 600 km² preko granice u Bjelorusiji. IAEA procjenjuje da ondje nitko neće moći sigurno živjeti još 24 000 godina. Gradovi duhova Pripjat i Černobil svjedoče snazi eksplozije: propale zgrade, zahrđali autići i rasute bilježnice ostale su ondje gdje su ih 1986. ostavili evakuirani stanovnici.
Prije 2022. bilo je moguće obići lokaciju uz stručnu pratnju, no rat je već tri godine potpuno zatvorio vrata turizmu. Priroda je u međuvremenu preuzela područje, pretvorivši ga u neočekivani rezervat divljih životinja – podsjetnik da se život vraća čak i ondje gdje čovjek više ne može.
Četrdeset godina poslije, Černobil ostaje simbol tehnološke pogreške i ljudske hrabrosti, ali i upozorenje koliko brzo stari strahovi mogu postati ponovno aktualni kada oružje i nuklearne ruševine dođu u dodir.