Na današnji dan prije četiri godine preminuo je Željko Mijač (1954.–2022.), kreativni ofenzivac čije se ime trajno veže uz Hajdukovu „zlatnu generaciju“ 70-ih. Odlazak splitskog majstora lopte, nadimkom Cico, dogodio se samo dan nakon klupskog rođendana i zauvijek je utisnuo tužnu nijansu u navijački kalendar.
Hajdukova rezerva koja je sjajila
Mijač je nogomet učio na malim brankama Prokurativa, a na Stari plac doveli su ga Vojo Kačić i Ante Biće Mladinić. Premda je u veznom redu morao dijeliti prostor s velikim Juricom Jerkovićem, za Bijele je skupio 146 utakmica (83 službene) i postigao 40 pogodaka. U vitrine je položio dva naslova prvaka (1974., 1975.) i tri Jugokupa (1973., 1974., 1976.).
Rijeka kao novo poglavlje
Nakon prve sezone kaljenja u Rijeci 1972./73., vratio se na Poljud, no 1976. ponovo preselio na Kantridu, bliže obitelji. S Rijekom je osvojio još dva Jugokupa (1978., 1979.) i ostao do 1981., potvrdivši status pouzdanog prvoligaškog strijelca i tehničara.
Trenerski put od Klisa do Irana
Poslije igračke karijere radio je u stručnim stožerima Tomislava Ivića u Emiratima i Belgiji te bio suradnik Joška Skoblara, Stanka Poklepovića i Luke Peruzovića. Kao trener Uskoka s Klisa uveo je klub do naslova drugoligaškog prvaka, premda mu je administrativno onemogućen ulazak u elitno društvo.
Globalnu reputaciju stekao je u Iranu: nogometna legenda Bayerna Ali Daei inzistirala je da mu Mijač bude prvi pomoćnik, pa je vijest o njegovoj smrti 2022. odjeknula perzijskim medijskim prostorom.
Neispunjeni povratak u Hajduk
Iako je imao jasnu viziju razvoja mladih igrača, Mijač nikada nije dobio priliku voditi Hajdukovu akademiju. S tom tišinom i blagom tugom u glasu, kako svjedoče prijatelji, napustio je ovaj svijet nakon komplikacija povezanih s covidom-19 i pratećim bolestima.
Splitska svakodnevica i vječna klupa „kod Đole“
Posljednjih godina redovito je diskutirao o nogometu u kafiću na Pjaci, na stolcu uz izlog bivšeg Jugotona. Ondje će mu danas prijatelji zapaliti svijeću i još jednom nazdraviti čovjeku koji je, i kao zlatna rezerva i kao pouzdani učitelj, uvijek igrao za momčad.
Željko Mijač ostaje upisan u hajdučku kroniku kao tih, ali neizostavan dio jedne od najslavnijih era bijelog kluba – igrač koji je znao čekati svoju priliku i, kada bi je dočekao, pretvarati je u gol ili asistenciju za sjećanje.
