Kad su ornitolozi 2017. prebrojali samo jedan gnijezdeći par istočnoga carskog orla (Aquila heliaca) u cijeloj Srbiji, činilo se da će nacionalni simbol nestati. Devet godina poslije u ravnici Vojvodine evidentirano je 19 parova, od kojih je deset uspješno izvelo mlade.
„Možete voziti sat i pol a da ne vidite drvo više od pet metara”, opisuje ravnicu Milan Ružić, izvršni direktor Društva za zaštitu i proučavanje ptica Srbije (DZPPS). I baš taj nedostatak stabala, zajedno s desetljećima strijeljanja i trovanja ptica grabljivica, doveo je vrstu na rub.
Ključni preokret stigao je kad su, zbog oporavka populacije u susjednoj Mađarskoj, mladi orlovi počeli prelaziti granicu. DZPPS je zatim, uz potporu europskog projekta PannonEagle Life, 24 sata čuvalo posljednje gnijezdo, popravljalo ga nakon oluja i vodilo kampanje po seoskim kavanama: u svakoj bi podsjetili da je u državi manje orlova nego ljudi u prostoriji. Lokalni ponos proradio je brže od svih zakona.
Širenje je sada stalno – prosječno 15 do 20 kilometara južnije svake godine – ali prijetnje ostaju. Stabala je i dalje malo, otrovni mamci još se potajno koriste, a novopodignuti dalekovodi i vjetroelektrane sve su gušći. Ružić priznaje da je zbog birokracije povezane s ratom u Ukrajini nabava satelitskih odašiljača postala „cjelodnevni papirnati maraton”.
Ipak, većina ptica u Srbiji još je mlada; carskim orlovima treba oko pet godina da počnu redovito podizati mlade. „Trend se okrenuo. Ako ne dođe do kakve dramatične promjene, orlovi će se vraćati”, uvjeren je Ružić.
U zemlji u kojoj se dvoglavi orao i dalje ponosno nalazi na grbu, povratak njegove žive rodbine podsjeća da ni najogoljeniji pejzaž nije posve izgubljen – dokle god se pronađe barem jedno sigurno drvo.