Frankfurtska središnjica Deutsche Bundesbanke, nekoć ponosni simbol njemačke monetarne moći, pretvara se u skupu glavobolju: troškovi njezine obnove narasli su s izvorno planiranih 3,59 milijardi na najmanje 4,6 milijardi eura.
Prema najnovijem izvješću Saveznog računskog suda, do kojeg je došao Platow Brief, projekt je godinama „gutao” novac dok je banka oklijevala prilagoditi se promjenama u načinu rada. Tek nakon oštre kritike revizora predsjednik Joachim Nagel je 2023. prepolovio opseg gradnje – umjesto planiranih devet, gradit će se pet zgrada, a broj pojedinačnih radnih mjesta smanjen je s 5 000 na 2 500 zahvaljujući radu od kuće i „hot-deskingu”.
Računski sud, međutim, upozorava da je reakcija stigla prekasno. Kritizirao je i „predimenzionirane” sportske sadržaje, restorane, apartmane za goste te podzemni tunel, usporediv s kontroverznim prolazom koji diže prašinu u američkom Fedu. Dodatne komplikacije nastale su 2022. kada je brutalistička glavna zgrada iz 1970-ih dobila status zaštićenog spomenika pa su radovi postali tehnički zahtjevniji – i skuplji.
Usporedbe radi, američka središnja banka suočava se s vlastitim skandalom: renovacija dviju zgrada u Washingtonu poskupjela je s 1,9 na 2,5 milijardi dolara, što je bivši predsjednik Donald Trump iskoristio kako bi pojačao pritisak na šefa Feda Jeromea Powella. Bundesbankine brojke ipak premašuju čak i taj iznos, a političke implikacije mogle bi biti slične – svako rasipanje javnog novca potiče sumnje u stručnost institucije zadužene za čuvanje stabilnosti cijena.
Njemačka javnost već je osjetljiva nakon velikih gubitaka koje je banka pretrpjela zbog dugogodišnje politike nultih kamata i otkupa obveznica Europske središnje banke. Svjestan mogućeg udara na reputaciju, Nagel je odmah po preuzimanju dužnosti 2022. osobno preuzeo nadzor nad gradilištem i naručio novu studiju izvodljivosti. Radovi bi, unatoč rezovima, trebali trajati još najmanje desetljeće.
Europske financijske institucije imaju šaroliko iskustvo s velikim gradnjama: ECB je svoje staklene tornjeve platila 1,4 milijarde eura – 550 milijuna više od plana – dok je nizozemska centralna banka uspjela ostati unutar odobrenog budžeta od 320 milijuna. Irska je novu zgradu platila 323 milijuna eura, no kupila ju je po sniženoj cijeni nakon urušavanja Anglo-Irish Banke 2009.
Iako su monetarna politika i građevinski projekti formalno nepovezani, sve veći troškovi hrane skepticizam oko kompetentnosti središnjih bankara. Kako je nedavno upozorio bivši glavni ekonomist Bundesbanke Otmar Issing, neovisnost središnjih banaka „povijesna je iznimka” koja bi se, pod političkim pritiskom, mogla lako preokrenuti. Hoće li stroži nadzor i skraćene ambicije biti dovoljni da spase ugled Bundesbanke, tek će se vidjeti – računica za sada izgleda neumoljivo.
