Mostov saborski zastupnik Miro Bulj prošlog je petka iznenadio dio političke scene: u glasovanju o priznanju države Palestine bio je jedini predstavnik hrvatske političke desnice koji je podržao prijedlog.
Rezultat glasovanja u Hrvatskom saboru bio je 44 zastupnika „za”, četiri suzdržana i 73 „protiv”. Bulj je, gostujući u emisiji RTL Direkt, objasnio zašto bi – da se glasovanje ponovi – ponovno podigao ruku:
„Ponosan sam što sam glasao za priznanje Palestine. Podsjećam na 20 000 ubijene djece i na još dva milijuna ljudi stjeranih u kut, ostavljenih nigdje. Ne vidim nijedan razlog da bilo koji narod nema svoju državu na teritoriju gdje živi.”
Zastupnik Mosta povukao je paralelu s hrvatskim iskustvom međunarodnog priznanja iz 1992. godine, tvrdeći da mu je upravo to dodatni motiv: „Mi smo bili u takvoj situaciji i znam što je značilo međunarodno priznanje – i za nas i za našu nacionalnu sigurnost.”
U razgovoru s voditeljicom Mojmirom Pastorčić Bulj je iznio i oštru usporedbu dviju zaraćenih strana na Bliskom istoku:
„Ne vidim nikakvu razliku između cionista i Hamasa. Samo što izraelski cionisti imaju avione i rakete na kojima piše na hebrejskom, a Hamas ima sablju i natpis na arapskom.”
Pritom je poručio da pitanje priznanja Palestine nadilazi ideološke podjele: „Ovo nije pitanje lijevo ili desno. Ovo je pitanje ljudskosti i svih vjernika, bilo koje vjere.” Na majici, kaže, nosi krunicu Gospe Sinjske, naglašavajući da se „ne klanja ni Bruxellesu ni Beču ni stranci, nego samo toj kruni”.
Bulj je pozvao kolege zastupnike da „zamislite da se vaša djeca nalaze pod granatama, gladna, ranjena”. Napomenuo je i kako ne želi slušati usporedbe s hrvatskim emigrantom Zvonkom Bušićem: „U ovom trenutku kao država nemamo izbora nego priznati Palestinu.”
Za kraj je, ilustrirajući što smatra mjerilom dvostrukih standarda, upitao: „Zamislite da je u operaciji Oluja general Gotovina učinio isto što se danas čini u Gazi – kako bi prošao hrvatski narod?”
Bulj ostaje pri stavu da se radi o, kako kaže, „glasovanju iz čiste ljudskosti”, čime je još jednom potvrdio raskorak između službene saborske većine i osobnog uvjerenja da Palestina zaslužuje međunarodno priznanje.
