Britanija se desetljećima isticala svojom sposobnošću privlačenja velikih globalnih priljeva kapitala. Ta uloga proizlazi iz njezine deregulirane financijske politike, snažnog pravnog okvira i tržišta koja ulagačima nude osjećaj sigurnosti. Istodobno, domaća industrijska baza nailazi na sve teže izazove: snažna valuta otežava konkurentnost britanske robe, a lakše je uvoziti gotove proizvode nego razvijati vlastitu proizvodnju.
Ovakva orijentacija na financije nije nastala u praznom prostoru. Diljem svijeta, zemlje poput Njemačke, Japana i Kine generirale su goleme trgovinske viškove zahvaljujući niskoj domaćoj potrošnji i snažnom izvozu. Da bi se ti viškovi „reciklirali”, nužna je druga strana koja je spremna prihvatiti trgovinski deficit. U toj su ulozi često bile upravo anglofonske ekonomije, predvođene Sjedinjenim Državama, ali i Britanijom. Dok je SAD bio glavni apsorber globalnih viškova, Britanija je također zauzela ključno mjesto, uvozila kapital i uzvratno nudila financijske instrumente.
Međutim, posljedice za unutarnje gospodarstvo ispostavile su se bolne. Zahvaljujući snažnim valutama i uvezenoj potražnji, Britanija se okrenula potrošnji, financijskim uslugama i rastu cijena nekretnina. Prema nekima, to je izazvalo istiskivanje proizvodnih djelatnosti, osobito u sjevernim i drugim tradicionalno industrijskim krajevima. Ti su se krajevi suočili s gašenjem tvorničkih pogona dok su London i financijski sektor doživjeli procvat.
Takva podjela na dobitnike i gubitnike nije ostala samo na gospodarskoj razini; prelila se i na političko polje. Regionalne razlike jasnije su došle do izražaja nakon Brexita, što je odražavalo ne toliko posvemašnje odbacivanje Europe, koliko nezadovoljstvo modelom koji većinu privilegija koncentrira u financijskoj jezgri zemlje.
Sada se međunarodno okruženje mijenja. SAD sve manje želi uvoziti tuđe trgovinske viškove, a pojavljuje se i konsenzus o ponovnoj izgradnji američkih industrijskih kapaciteta. U takvim okolnostima, Britanija se nalazi u teškoj situaciji: ona ostaje vrlo otvorena za kapital, ali istodobno trpi pad industrijske sposobnosti i nema jasnu strategiju za promicanje proizvodnje.
Izbor je oštar: hoće li Britanija nastaviti s financijalizacijom, preferirajući interese financijskog sektora, ili će pokušati vratiti težište na proizvodnju i uravnotežen razvoj? Drugi pristup, međutim, neizbježno podrazumijeva i regulaciju kapitalnih tokova, višu razinu oporezivanja financijskog sektora te novi industrijski plan koji bi potaknuo ulaganja i konkurentnost u regijama zapostavljenima dosadašnjim sustavom.
Zagovornici otvorenih tržišta tvrde da se kapital uvijek prelijeva tamo gdje je najpotrebniji. No u praksi, priljev kapitala često proizlazi iz tržišnih špekulacija, intervencija država i traženja „sigurne luke”, ne nužno iz zdravih ulaganja u nove tvornice ili infrastrukturu. U Britaniji je to, umjesto dizanja proizvodnje, rezultiralo rastom cijena nekretnina i povoljnim uvjetima za uvoz.
Za dugoročniji i ravnomjerniji rast potrebna je odlučna promjena smjera. Kako ističu kritičari dosadašnje politike, Britanija bi trebala ograničiti nekontrolirani priljev kapitala, poticati domaća ulaganja i izmijeniti uvjerenje da tržište samo po sebi može riješiti strukturne nejednakosti. U protivnom, nastavit će funkcionirati kao ispomoć za vanjske trgovinske viškove, umjesto da izgradi vlastitu proizvodnu snagu.
U konačnici, ključno jest pitanje kakvu ekonomsku ulogu Britanija želi imati. Dok jedni drže da je svijet prepun prilika za financijske usluge, drugi inzistiraju da je bez jačeg oslonca u industriji teško održati stabilna radna mjesta i ravnomjerni razvoj. Bez obzira na odabranu strategiju, jasno je da su izazovi pred Britanijom veliki te da će o današnjim izmjenama njezine industrijske i financijske politike ovisiti buduća gospodarska putanja zemlje.