Brazil je, po svemu sudeći, zakoračio u novu zlatnu eru filma. Nakon što su prije dvadesetak godina „Božji grad” i „Elitna postrojba” svjetsku publiku podsjetili na moć južnoameričkog pripovijedanja, sada su se na istoj karti pojavila dva nova klasika – „Još sam tu” Waltera Sallesa i „Tajni agent” Klebera Mendonçe Filha.
• „Još sam tu” (2025.) osvojio je tri nominacije za Oscara – za najbolji film, međunarodni film i glavnu glumicu. Fernanda Torres za ulogu u toj obiteljsko-političkoj drami već je ranije uzela Zlatni globus, a film je naposljetku kući odnio i kipić za najbolji međunarodni film.
• „Tajni agent” (2025.) poravnao je rekord „Božjeg grada” s četiri oskarovske nominacije te ušao u povijest kao prvi brazilski naslov koji je donio nominaciju za glavnog glumca, i to Wagneru Mouri. Film je slavodobitno prošao i kroz Cannes (nagrade za režiju i glumu) te Zlatne globuse, gdje je proglašen najboljim filmom izvan engleskog govornog područja, a Moura je primio priznanje za najbolju dramsku mušku ulogu.
Dok većina kritičara ističe Filhoov „Tajni agent” kao vrhunac nove brazilske ofenzive, dio publike i dalje favorizira Sallesovu intimniju priču. Radnja „Još sam tu” odvija se usred vojne diktature sedamdesetih, dok „Tajni agent” skače sedam godina naprijed, u 1977., i žanrovski koketira sa špijunskim trilerom samo kako bi ga redatelj subvertirao – potez koji podsjeća na Filhoovo ranije „Bacurau”.
Rezultat je dvostruki uspjeh: brazilsku kinematografiju ponovno se spominje uz bok najvećih, a Wagner Moura i Fernanda Torres postali su nova lica njezina globalnog prodora. Ako je „Božji grad” prije dva desetljeća otvorio vrata, „Još sam tu” i „Tajni agent” proširili su ih – širom.