Petar Kojić (33) i njegova sestra Martina Prispilović svakoga dana podižu palicu i zviždaljku u dvama malim kolodvorima – on u Zdencima, ona u Čačincima – svjesni da su ostvarili očevu želju koju je obitelj Kojić gajila desetljećima.
„Tata nije htio ni čuti da odustanem od sna. Govorio je da će raditi koliko treba da završim školu”, prisjetio se Petar, koji je nakon srednje Željezničke tehničke škole upisao i Prometni fakultet. Prvo je u Zagreb otišao sam, a godinu dana poslije pridružila mu se sestra, što je, kaže, „sve učinilo lakšim”.
Martina priznaje da na početku nije bila sigurna treba li krenuti bratom: „Imala sam dvojbe, ali što sam dublje ulazila, posao mi je postajao zanimljiviji. Danas mi je drago što sam ga poslušala.” Kad je počela raditi, brojni muški kolege nisu je obeshrabrili; osjećaj ravnopravnosti brzo je prevladao.
Sedam godina nakon prvog radnog dana Petar i dalje, pri svakom nailasku vlaka, pomisli na roditelje koji su se, kako kaže, „strašno žrtvovali” da bi dvoje djece u Zagrebu završilo školu. Treći brat Antonio nakratko je pokušao krenuti istim putem, ali se ipak odlučio za drugo zanimanje.
Iduća postaja – najmlađi obiteljski naraštaj. Petar i Martina imaju po dvoje djece, a mališani, kažu, prepoznaju ritam roditeljskih smjena 12/24 i 12/48 te stade ushićeno prate svaki prolazak kompozicije. „Kad prođe vlak, oči im se rašire – nema veće sreće”, smije se Petar.
Posao prometnika, ističe Martina, zahtijeva potpunu koncentraciju, ali pruža dinamiku, stabilnost i stalno učenje. „To je poziv u kojem znaš da si dio nečega većeg i da tvoj rad izravno utječe na sigurnost cijelog sustava”, objašnjava.
Obiteljski vlak Kojićevih tako nastavlja putovanje – sjećanje na pokojnog oca vozi se u svakom signalu iz kolodvorskog ormarića, a nova generacija već maše s perona, spremna za ukrcaj.