Zagreb, 15. veljače 2026. – Urednik izdavačke kuće MeandarMedia Branko Čegec u razgovoru za medije opisuje stanje hrvatske kulture kao borbu između kreativne, „žive” scene i administrativno determiniranog sustava kojemu, kaže, dominiraju projekti skrojeni prema birokratskim obrascima.
Čegec razlikuje dva paralelna svijeta: onaj potaknut znatiželjom i slobodnim stvaralaštvom te, s druge strane, model u kojem „politika, odnosno birokracija” preuzima primat zbog financijske ovisnosti kulturnih programa. Mala, tržišno ograničena zemlja – naglašava – rijetko može održati ozbiljan kulturni sadržaj bez sufinanciranja, a time se otvara prostor za političko usmjeravanje.
„Kultura i umjetnost ne mogu egzistirati unutar zidova i ograničenja”, upozorava on, tvrdeći da upravljanje kroz tablice i natječaje „kastrira” kreativni potencijal.
Istodobno, prema njegovu mišljenju, veliki kulturni prostori davno su postavili čvrste standarde koji odolijevaju banalizaciji. Male bi kulture, poput hrvatske, trebale izgraditi vlastiti vrijednosni sustav, a ne tražiti potvrdu na Zapadu. Kič i populizam, kaže, lako prodiru upravo ondje gdje kriteriji nisu jasno postavljeni.
Govoreći o navodnoj „ugroženosti nacionalnog identiteta”, uvjeren je da ga najviše narušavaju oni koji se na identitet najglasnije pozivaju: banalizacijom tema, profaniranjem sadržaja i „očajničkim nastojanjem uspostave kontrole nad kulturnim sadržajem”.
Čegec smatra da je politički pritisak izraženiji u zemljama poput Hrvatske, gdje mehanizmi autonomije još nisu dovoljno snažni. Kao globalni primjer navodi Sjedinjene Države, koje su, kako kaže, „preko noći” pokazale koliko brzo može ojačati tendencija ograničavanja slobode izraza.
Kada govori o populizmu u domaćoj kulturi, ističe da se „svatko sebi uzima pravo određivati što kultura jest i što nije”. Posljedica je, smatra on, brisanje granice između umjetnosti i kiča, što dodatno produbljuje društvene podjele i stvara „nepremostiv jaz”.
Mitovi i selektivno tumačenje povijesti dodatno opterećuju kulturni prostor. Čegec upozorava na tendenciju „mitologiziranja najmračnijih figura”, čemu se – smatra – ne pruža dovoljno glasan otpor.
Unatoč svemu, ostaje optimist: „Uvijek i jedino kulturu oslobođenu žica i ograda, bez stražara i tutora”, odgovara na pitanje kakvu hrvatsku kulturu želi vidjeti. Put prema takvoj slobodi opisuje kao „težak, naporan i minama zasijan”, ali vjeruje da je ostvariv ako se osnaže autonomni, a ne politički kriteriji vrednovanja.