Badnjak 1914. godine ostao je zapamćen kao trenutak kada je krvavi rovovski rat na Zapadnom bojištu nakratko utihnuo. Nakon samo pet mjeseci Prvog svjetskog rata, iscrpljene postrojbe s obje strane fronta – njemački vojnici te saveznici iz Francuske, Belgije i Velike Britanije – spontano su položile puške i iz zakopanih linija izišle na zemlju ničije.
Prema svjedočanstvima sudionika, sve je počelo tihom pjesmom. Iz njemačkih rovova zaorile su se božićne pjesme, a britanski su vojnici odgovorili svojim kolendama. Nedugo potom zapaljene su svijeće, izrovani borovi ukrašeni improviziranim ukrasima, a vojnici su se međusobno dozivali. Izlazak iz rovova značio je izlaganje neprijateljskoj vatri, no ni jedan metak toga dana nije ispaljen.
Susret usred blatnog polja pretvorio se u razmjenu darova – čokolade, duhana, konzervi – i adresâ za buduća pisma. Zabilježeni su i zajednički pokopi poginulih, čime je ono što je počelo ljudskošću preraslo u kratak, ali snažan simbol poštovanja prema žrtvama s obje strane.
Najpoznatiji prizor Božićnog primirja postao je improvizirani nogometni susret britanskih i njemačkih vojnika. Iako detalji rezultata ostaju magloviti, sama igra pokazala je koliko je malo trebalo da se linija fronta pretvori u igralište.
Narednih dana zapovjedništva su strogo zabranila slične susrete, svjesna da bi ljudskost mogla potkopati ratni moral. Do Nove godine topovi su ponovno grmjeli, a rovovi su nastavili gutati živote – ali kratko iskre humanosti pokazale su da usred najveće pošasti uvijek postoji mogućnost izbora.
Više od stoljeća kasnije, Božićno primirje ostaje podsjetnik na moć običnih ljudi da prekinu nasilje, barem na trenutak, kad se usude vidjeti jedni druge kao jednako ranjive ljude, a ne samo protivnike.