Sve snažnije javno nezadovoljstvo ratom u Gazi dovelo je do vala gospodarskih, kulturnih i sportskih pritisaka na Izrael kakav se donedavno smatrao rubnim. Aktivisti, umjetnici i dio političara sve glasnije pozivaju na bojkot izraelskih institucija, a usporedbe s kampanjom protiv aparthejda u Južnoj Africi postaju sve učestalije.
Washingtonski lanac veganskih restorana Shouk, koji je deset godina nudio „izraelsku kuhinju”, prošlog je tjedna zatvorio posljednju od pet poslovnica i otpustio 30 radnika. Suvlasnik Dennis Friedman opisao je atmosferu stalnog pritiska: „It didn’t let up: boycotts, harassment, you name it.” Tvrdi da je restoran „pogrešno etiketiran” i uvučen u politički sukob, dok su aktivisti optuživali Shouk za prisvajanje palestinske hrane i uvoz izraelskih proizvoda.
Promjena klime
Dvije godine humanitarne katastrofe u Gazi, uz procjenu tamošnjeg ministarstva zdravstva o više od 67 000 poginulih, duboko su narušile nekadašnji konsenzus. Liberalni židovski analitičar Jeremy Ben-Ami primjećuje: „It’s as big a shift as I’ve seen in my life regarding attitudes not only in the American Jewish community but the public broadly.” Po njemu, riječ je o odbacivanju politike izraelske vlade, a ne izraelskog društva ili judaizma.
Kulturni sektor prvi je osjetio preokret. Više od 380 pisaca, među njima Zadie Smith i Ian McEwan, potpisalo je pismo koje rat u Gazi naziva genocidom i traži bojkot većine izraelskih kulturnih institucija. U filmskoj industriji više od 4 500 profesionalaca obećalo je da neće surađivati s „kompliciranim” izraelskim festivalima. Glazbenici od Björk do Massive Attacka zahtijevaju da se njihova djela uklone sa streaming-platformi u Izraelu.
Eurovizija i nogomet pod povećalom
Europska radiotelevizijska unija u studenome će glasati o mogućem izbacivanju Izraela s idućeg Eurosonga. Izraelska analitičarka Dahlia Scheindlin upozorava: „It is a cultural phenomenon in Israel. They love it… I don’t have a precedent for how Israel would react if they were kicked out.”
Sličan pritisak osjeća se i u sportu. Eric Cantona predvodi apel da FIFA i UEFA suspendiraju Izrael i da klubovi odbiju igrati protiv izraelskih momčadi. U newyorškom Times Squareu nedavno je osvanuo golemi ekran s porukom „Israel is committing genocide”, dio kampanje Game Over Israel koja traži bojkot reprezentacije, klubova i igrača. Organizator Ashish Prashar poručuje: „Normalisation in an abnormal time of prolonged genocide is complicity.”
Na udaru su i korporacije: McDonald’s, Starbucks i Coca-Cola suočili su se s bojkotom potrošača zbog poslovnih veza s Izraelom, dok je izraelski premijer Benjamin Netanyahu u govoru priznao rastuću ekonomsku izolaciju i pozvao državu da postane „super Sparta” Bliskog istoka.
Povijesna paralela sa Sudanom
Strategiju izolacije mnogi uspoređuju s kampanjom protiv aparthejda u Južnoj Africi, kada su olimpijski, nogometni i kriket savezi isključili tu zemlju, a globalni potrošački bojkot doveo do političkog pritiska iznutra. Povjesničar Jeremy Varon podsjeća da je tadašnji slogan glasio „No normal sport in an abnormal society”, a danas se isti princip primjenjuje na Izrael.
Utemeljitelj pokreta BDS Omar Barghouti smatra da se „južnoafrički trenutak” približava: „I wrote back in 2009 that our South Africa moment was nearing. Now I think it’s much nearer than ever because the BDS movement is beginning to affect policy. Netanyahu – and we – see the writing on the wall.”
Protivnici bojkota tvrde da takve akcije kažnjavaju upravo one Izraelce – umjetnike i akademike – koji su najglasniji kritičari vlasti. No zagovornici odgovaraju da je izolacija cilj kako bi se, riječima Prashara, „populaciji pokazale posljedice njezinih postupaka”.
Kako god rasplet izglasavanja o Euroviziji ili sportskim sankcijama izgledao, jasno je da je ideja bojkota Izraela iz marginalije prešla u središte javne rasprave – i, za sada, ne pokazuje znakove posustajanja.
