Mladi povjesničar Borna Marinić u podcastu „Gdje si bio ’91.?“ ugostio je Beti Geušić, jednu od prvih dragovoljki obrane Vukovara, čija se priča ponovno ističe uoči ovogodišnje Kolone sjećanja koju predvode vukovarske braniteljice.
Sa svega 19 godina Geušić je, bez znanja roditelja, prišla stožeru Teritorijalne obrane kod Tomislava Merčepa, a potom 4. bojni 3. A brigade Zbora narodne garde. Dobila je preveliku uniformu i jedne tenisice – u njima je provela cijeli rat.
„Dečki su nas čuvali, brinuli se da imamo osnovno. Takvo zajedništvo više nikad nisam doživjela“, prisjeća se. Prošla je crte od Sajmišta do Borova naselja, gdje je dočekala slom obrane. U zadnjim danima, dok je streljivo nedostajalo, branitelji su doslovce brojili metke, dok je protivnik „pucao do mile volje”.
Geušić i suborkinja Mira predale su se zajedno. Beti je, zahvaljujući mladolikom izgledu i francuskom rodnom listu na ime Elisabeth, uspjela stati među skupinu djece i biti prebačena u Srbiju, pa zatim preko BiH u Hrvatsku. Miru su uhitili i odveli u logor nakon što ju je jedna žena prijavila.
U Borovu selu Beti je kratko susrela Arkana koji je tražio snajperiste. „Tada sam vidjela koliko čovjek može biti zvijer“, kaže. Oslobođenje joj je isprva djelovalo kao prijevara sve dok nije ugledala sliku predsjednika Franje Tuđmana.
Ratni šok nosila je dugo: nedostajali su joj jutarnje postrojavanje i himna, a roditelji su za to vrijeme bili zarobljeni i maltretirani. Danas poštuje prijatelje koji su se vratili u Vukovar, no sama priznaje da za nju to ne bi bilo moguće.
Geušić smatra da je ukidanje obveznog vojnog roka šteta: „Kroz vojsku naučiš čvrstoću. To je posve drugačiji pogled na život.“ Svoju priču završava mislima na suborce: „Heroji su svi koji su ostali u Vukovaru. To je trebalo izdržati – svaki dan je bila samo krv.“
