BERLIN – Njemačka se suočava s paradoksom: premda raspolaže tehnologijom za obaranje bespilotnih letjelica, vojska ih u pravilu ne smije srušiti čim pređu u domaći zračni prostor.
Razlog leži u Ustavu iz 1949., pisanom u sjeni nacističkih zloporaba vojske, koji Bundeswehru brani aktivniju ulogu u unutarnjoj sigurnosti. Vojska smije djelovati tek u slučaju „vanjske oružane prijetnje“ ili unutar svojih baza; sve ostalo svodi se na tzv. „administrativnu pomoć” – praćenje objekta i prosljeđivanje podataka civilnim službama.
Problem je postao akutan nakon niza upada bespilotnih letjelica za koje njemačke vlasti sumnjaju da dolaze iz Kremlja. Iako do sada nije utvrđeno da su dronovi bili naoružani, službe procjenjuju da služe za špijunažu: prošle godine neregistrirane letjelice viđene su iznad postrojenja Rheinmetalla i BASF-a.
Policija – jedina koja ima zakonsko pravo srušiti dron u civilnom zračnom prostoru – nema odgovarajuću opremu. „Savezna policija, kao ni gotovo sve pokrajinske policije, trenutačno nemaju nikakve kapacitete za protudronsku obranu“, upozorava predsjednik saborskog Odbora za obranu Thomas Röwekamp.
Röwekamp stoga traži izmjene zakona: „Moramo prilagoditi propise kako bismo onima koji to doista mogu – Bundeswehru – dali i ovlasti.” No svaka takva promjena odmah otvara ustavno pitanje. Profesorica javnog prava Kathrin Groh podsjeća da je vojska u vrijeme Carstva i Weimarske Republike „često i nemilosrdno korištena protiv socijaldemokrata i ljevičarskih vlada“, pa su tvorci Ustava namjerno postavili čvrstu branu.
Ministar unutarnjih poslova Alexander Dobrindt najavio je osnivanje protudronske jedinice unutar savezne policije te nacionalnog centra za obranu od bespilotnih letjelica u kojem bi se udružili policija, obavještajne službe i vojska. Planira i zakon koji bi dozvolio Bundeswehru rušenje dronova kad su „ugroženi ljudski životi“. Hoće li takav zakon izdržati test pred Ustavnim sudom, ostaje neizvjesno; upozorava na to i europarlamentarka Marie-Agnes Strack-Zimmermann.
Dodatni problem je tanka parlamentarna većina kancelara Friedricha Merza – jedna od najslabijih u poslijeratnoj Njemačkoj – koja je daleko od dvotrećinske većine potrebne za izmjenu Ustava. Dok se ne pronađe političko ili tehničko rješenje, Njemačka ostaje oslonjena na policiju koja još nema čime gađati dronove.
Röwekamp zaključuje da se sigurnosna razdjelnica između „vanjskog“ i „unutarnjeg“ više ne može jasno povući: „Svijet se promijenio i tu granicu danas nigdje više ne nalazimo. Ustav ćemo morati prilagoditi stvarnosti.“
