U staklenim dvoranama berlinske Neue Nationalgalerie po prvi se put u Njemačkoj sustavno predstavlja opus brazilske umjetnice Lygie Clark (1920.–1988.). Više od 120 radova – od ranih apstraktnih slika, preko sklopivih metalnih skulptura, do osjetilnih instalacija i terapijskih „relacijskih objekata” – prate njezin put od geometrijske redukcije do umjetnosti kao procesa zajedničkog disanja.
Clark se afirmirala u Rio de Janeiru krajem četrdesetih, a nakon školovanja kod Fernanda Légera u Parizu vraća se 1952. u Brazil, u trenutku kad konkretna umjetnost postaje vizualni znak nacionalnog modernizma. Ipak, za nju je geometrija bila tek odskočna daska. Sredinom pedesetih otkriva „organsku liniju” koja joj omogućuje da sliku pretvori u živu granicu između platna i svijeta. Nedugo zatim boja i ploha napuštaju zid; nastaju reljefi i pokretni objekti koji reagiraju na pogled i korak promatrača.
Ključno poglavlje stiže s neokonkretizmom 1960-ih. Serija Bichos – metalne plohe spojene šarkama – mijenja oblik pri svakom dodiru. „Zanima me trenutak kontakta, jer djelo živi samo u tom trenutku”, naglasila je umjetnica. Godine 1963. nastaje Caminhando – uputa posjetitelju da od papirnate Möbiusove trake napravi beskonačni rez, pretvarajući čin rezanja u metaforu neprekinutog putovanja.
Na Venecijanskom bijenalu 1968. Clark postavlja monumentalnu instalaciju A Casa é o Corpo: prozirni tunel kroz koji publika prolazi poput ponovnog rođenja. Sljedećih godina eksperimentira s kolektivnim akcijama poput Baba Antropofágica i Corpo Coletivo, gdje se tijela sudionika povezuju nitima ili konopcima stvarajući zajednički, ritmizirani organizam.
Po povratku u Rio 1976. napušta galerijski sustav i razvija metodu „Strukturiranja sebstva”. Obični kamenčići, školjke ili vrećice s vodom u njezinim rukama postaju sredstva za ponovno buđenje osjeta i liječenje traume dodirima i dahom.
Današnja berlinska retrospektiva naglašava aktualnost njezina nasljeđa: sudionici smiju preklapati replike Bichosa, rezati Möbiusovu traku ili leći u prozirne membrane, potvrđujući koliko je Clarkino shvaćanje umjetnosti kao iskustva anticipiralo participativne prakse kasnijih desetljeća. „Tražim ponovno otkrivanje tijela kao kuće bivanja”, poručila je umjetnica – a izložba dokazuje da njezin poziv odzvanja i u dobu opsjednutom ekranima i algoritmima: umjetnost ponovno pronalazi dah onoga tko je dodirne.