Posljednjih tridesetak godina zapadne su zemlje zaokupljene pitanjem kako u svoje društvo uključiti velik broj doseljenika. Primjer Belgije, čiji se glavni grad često naziva „bačvom baruta”, pokazuje koliko neuspjela integracija može postati sigurnosni rizik: jedna četvrt Bruxellesa, Molenbeek, prerastala je u inkubator ekstremnih islamista.
Iako se Belgija desetljećima smatra laboratorijem multikulturalnosti, neriješena segregacija, visoka nezaposlenost među drugom generacijom doseljenika i paralelni sustavi vrijednosti stvorili su plodno tlo za radikalizaciju. Nisu rijetki slučajevi da upravo iz Molenbeeka poteku pojedinci povezani s terorističkim napadima u Europi.
Slični se izazovi sve jasnije nazire i na hrvatskim ulicama. Tisuće stranih radnika tamnije puti, koji ne govore hrvatski i njeguju drukčije običaje, otvaraju pitanje kako spriječiti getoizaciju i sukobe kakve danas muče Belgiju. Najrecentniji primjer napetosti je slučaj časne sestre iz Šuice: incident koji su radikalno desni aktivisti pokušali iskoristiti za raspirivanje netrpeljivosti prema pridošlim radnicima.
Uz rastući broj dozvola za boravak i rad, hrvatske su institucije suočene s dvostrukim zadatkom: osigurati elementarnu socijalnu sigurnost novim radnicima i istodobno očuvati društvenu koheziju. Belgijska priča služi kao podsjetnik da ignoriranje integracije nije održiva opcija — cijena može biti radikalizacija, getoizacija i trajna sigurnosna nestabilnost.
Zato se i u Zagrebu, Splitu i drugim gradovima sve češće spominju ciljani programi učenja jezika, uređeniji najam stanova te strože kontrole onih koji pokušavaju politički profitirati na strahu. Belgija je pokazala da su zakasnjele mjere nerijetko skuplje od preventivnih. Hrvatska još ima vremena izvući pouku iz briselskog primjera i izbjeći vlastitu verziju „bačve baruta”.