Europska iskustva sugeriraju da se stambena kriza ublažava kad gradovi preuzmu aktivnu ulogu u upravljanju zemljištem i stvaranju trajnog fonda najamnih stanova. Beč i nizozemski gradovi najčešće se navode kao primjeri.
U Nizozemskoj, gdje u najmu živi velik dio stanovništva, država strogo regulira cijene. Gornja granica socijalnog najma trenutačno iznosi oko 879 eura mjesečno, dok je srednja kategorija ograničena na 1 157 eura. Najamnina se određuje bodovnim sustavom koji vrednuje kvadraturu, energetsku učinkovitost, opremu i lokaciju. Slobodno formiranje cijena dopušteno je tek za luksuznije stanove (iznad 90 m²), a i ondje je godišnji rast ograničen – lani je smio porasti najviše 5,5 %.
Zaštita najmoprimaca ide daleko: dugoročni ugovor s privatnim vlasnikom praktički jamči doživotno stanarsko pravo, koje se prenosi i kad se stan proda. Oko 30 % cjelokupnog stambenog fonda drže stambene zadruge, u Amsterdamu čak 40 %. Grad zemljište gotovo nikada ne prodaje, nego ga daje u dugoročni zakup (ground rent), čime osigurava stalne prihode i kontrolu nad razvojem.
Sličnu logiku Beč provodi već desetljećima. Grad raspolaže s oko 220 000 gradskih stanova; uz zadružne i ograničeno profitne, ukupan broj priuštivih stanova penje se na oko 420 000, što čini 60 % Bečana u pristupačnom najmu i više od 40 % ukupnog fonda. Velika masa socijalnih stanova djeluje stabilizirajuće na cijelo tržište jer drži privatne najamnine pod pritiskom.
Temelj bečkog modela je zemljišna politika: gradska agencija wohnfonds_wien od 1984. otkupljuje i priprema zemljišta za socijalnu gradnju, a dobit neprofitnih društava po zakonu se mora vratiti u nove projekte. Pri prenamjeni zemljišta od 2023. vrijedi pravilo dvije trećine subvencioniranih i jedne trećine komercijalnih stanova, što sprječava divljanje cijena.
Denis Šakić iz bečkog parlamenta podsjeća: „Pristupačnost ne nastaje kratkoročnim potporama za najam, već strukturnim okvirima koji sprječavaju da najamnine uopće izmaknu kontroli.” Veronika Iwanowski iz poduzeća Wiener Wohnen naglašava da se „stanovanje treba promatrati kao javno dobro, a ne kao predmet špekulacije”. Zato Beč nastoji graditi za pedesetogodišnju, a ne trogodišnju političku perspektivu.
Modeli dvaju zemalja razlikuju se u detaljima – u Nizozemskoj gradnju financiraju mirovinski i drugi institucionalni fondovi, dok u Beču dominiraju neprofitna poduzeća – no zajednička je dugoročna javna kontrola zemljišta i reinvestiranje dobiti u novi fond stanova.
Poruka za Hrvatsku je jasna: bez sustavne politike zemljišta i stabilnog javnog ili neprofitnog fonda, kratkoročne subvencije teško će zaustaviti rast najamnina. Beč i Nizozemska pokazuju da se sigurnost stanovanja gradi desetljećima, a ne jednim poticajem.