Estonija, Latvija i Litva službeno su istupile iz Ottawske konvencije, a Poljska i Finska najavile su da će ih početkom sljedeće godine slijediti. Time je pet članica Europske unije otvorilo put za postavljanje protupješadijskih mina na granicama s Rusijom i Bjelorusijom – prvi takav presedan u Europi od potpisivanja sporazuma iz 1997.
„Vojne prijetnje zemljama koje graniče s Rusijom i Bjelorusijom značajno su porasle“, stoji u zajedničkoj izjavi ministara obrane baltičkih država i Poljske. U istome dokumentu poručuju i da su njihove zemlje „spremne, mogu i moraju upotrijebiti sve potrebne mjere za svoju obranu“.
Poljski premijer Donald Tusk dodatno je pojasnio stajalište Varšave: „Bilo što što može ojačati poljsku obranu bit će primijenjeno. Koristit ćemo sve opcije.“ U Tallinnu, Rigi i Vilniusu slično rezoniraju, podsjećajući kako je ruska vojska u Ukrajini masovno koristila minska polja te tvrdeći da su mine „nezamjenjiv“ element obrane u slučaju iznenadnog napada.
Humanitarne organizacije: civilizacijski korak unatrag
Organizacije za ljudska prava i razminiranje reagirale su oštro. Human Rights Watch upozorio je da se takvom odlukom „i vlastiti civili dovode u opasnost“. Mary Wareham iz te organizacije smatra da povlačenje „nije samo formalan korak, nego strateški signal da zaštita civila i međunarodni humanitarni standardi više nisu prioritet“, dodajući da mine imaju „ograničene vojne vrijednosti, dok su njihove humanitarne posljedice katastrofalne“.
Dobitnica Nobelove nagrade za mir Jody Williams, koja je 1997. pomogla pokrenuti globalnu zabranu mina, nije skrivala razočaranje: „Već mi se plače. Godinama smo radili na tome da svijet bude slobodan od mina, a sada pet europskih zemalja najavljuje izlazak iz toga režima. Znam da kada jednom krene, neće stati na tome.“
Međunarodni odbor Crvenog križa javno je pozvao vlade da preispitaju svoje poteze i podsjete se humanitarnih obveza koje proizlaze iz međunarodnog prava.
Stručnjaci podijeljeni o vojnoj korisnosti
Vojni analitičari nisu suglasni oko učinkovitosti protupješadijskih mina u modernom ratovanju. Jedni ističu da minska polja mogu usporiti brzi kopneni prodor, kupiti dragocjeno vrijeme za mobilizaciju ili intervenciju NATO-a te otežati prolaz oklopnim postrojbama. Drugi upozoravaju da je u eri dronova i preciznog zračnog nadzora takva statična prepreka manje učinkovita, dok istodobno stvara dugoročne logističke i humanitarne probleme – od otežane evakuacije civila do skupog i dugotrajnog razminiranja poljoprivrednih površina.
Pravnice za ljudska prava podsjećaju da Ottawska konvencija obvezuje države potpisnice na uništavanje zaliha mina, razminiranje pogođenih područja i pružanje pomoći žrtvama. Od 165 država potpisnica izvan konvencije i dalje ostaju veliki proizvođači i korisnici oružja poput SAD-a, Rusije i Kine. Povratak europskih zemalja ovoj praksi, kažu, „poništava desetljeća napora za zaštitu civila“ i riskira dugoročno onečišćenje vlastitog tla.
Širi europski presedan
Tijekom dva desetljeća EU je slovila za globalnog predvodnika u zabrani protupješadijskih mina. Najnoviji zaokret otvara pitanje hoće li se još koja članica prikloniti baltičkom i poljskom pristupu. Za sada nema službenih najava, no aktivisti strahuju da bi domino-efekt mogao dodatno oslabiti međunarodni režim kontrole oružja.
Na terenu baltičkih zemalja već su u tijeku završne pripreme: izgrađuju se skladišta, obučavaju se inženjerijske postrojbe i izrađuju planovi za označavanje budućih minskih polja. Prve eksplozivne barijere, neslužbeno se doznaje, mogle bi biti postavljene već početkom proljeća 2026.
Dok baltičke vlade tvrde da jednostavno „nemaju pravo biti naivne“, humanitarci upozoravaju da je povučena „crta koja Europa vraća u prošlo stoljeće“. Između sigurnosti i humanosti, pritom, raste rov dubok gotovo kao i sam strah od nove eskalacije na istočnom krilu kontinenta.
