Dubravko Gvozdanović, balistički vještak i branitelj iz Vukovara, u novoj je kolumni upozorio da se hrvatskim ulicama širi „gnjevna energija” nalik legendarnom maču Muramase, oružju koje „reže sve i ne bira metu”.
U tekstu pod naslovom „Masamune i Muramasa: katana svjetla protiv katane krvi” Gvozdanović se prisjeća japanske priče o dva slavna kovača kako bi, kaže, opisao današnju društvenu polarizaciju:
• Muramasin mač, prema legendi, bio je savršeno oštar, ali „zlonamjeran” – sjekao je lišće, ribe, pa čak i vodu, dok je njegov vlasnik „često završavao u nasilju”.
• Masamuneova katana bila je jednako precizna, no „milosrdna”; rezala je samo ono što je trebalo biti prerezano.
• Budistički je monah presudio da je Masamuneov mač vrjedniji jer „u sebi nosi istinski duh samuraja”.
Gvozdanović legendu prenosi na aktualne događaje:
„Ono što smo ovih dana mogli vidjeti na ulicama nije nikakav plemeniti otpor tiraniji. To je upravo Muramasina oštrica na djelu”, piše on, aludirajući na nedavne prosvjede koje naziva „anarhističkim, protudržavnim i projugoslavenskim manifestima”.
Autor tvrdi da takvi skupovi „žive od mržnje” i stvaraju „opasnu, zapaljivu atmosferu” u kojoj je cilj isključivo polarizacija. Prema Gvozdanoviću, riječ je o „ekstremnoj ljevici protiv ekstremne desnice – dvije ruke istog tijela isključivosti”.
Suprotstavlja im, kaže, „Masamuneov put” samodiscipline, suzdržanosti i moralne nadmoći: „Snaga je u suzdržavanju kad bi mogao udariti. Prava je snaga u obrani slabog, a nikako ne u gaženju svega pred sobom.”
Kolumnu zaključuje upozorenjem da Hrvatska „ne smije postati Muramasa”:
„Povijest nas uči da civilizacije nisu pale zbog manjka oružja, nego zbog manjka karaktera… U zemlji koja je nastala na pravednoj i časnoj obrani, možda je vrijeme da se prestanemo diviti mačevima koji ubijaju sve oko sebe i počnemo ponovno poštovati one koji režu samo kad moraju.”
Gvozdanović poziva na povratak „Masamuneovoj filozofiji” razuma i odgovornosti, poručujući da je ključ u razlikovanju neprijatelja od neistomišljenika te u odbacivanju logike mača koji „traži krv, pa i kad razloga nema”.