Mučenje, reket i egzekucije vlastitih vojnika, u ruskoj se vojsci više ne smatraju devijacijom nego metodom održavanja straha i poslušnosti, upozoravaju vojni analitičari i psiholozi.
Tatjana Bykova u video obraćanju kaže da su zapovjednici „anulirali” njezina sina Andreja. Po njezinim riječima, prvo su pokušali iznuditi polovicu odštete koju je primio za ranjavanje, zatim i automobil koji je kupio tim novcem. Kad je odbio, pretukli su ga na smrt i ostavili u šumi kraj Galicinivke u Donjeckoj oblasti. U prijavama koje je podnijela istražnim tijelima Andrej je jednostavno proglašen nestalim.
Neovisni ruski portal Verstka u listopadu 2025. objavio je popis desetaka zapovjednika umiješanih u ovakva „poništenja” – kolokvijalni izraz za ubijanje suboraca. Dan poslije zastupnik vladajuće stranke Aleksandar Paščenko poručio je građaninu koji ga je kritizirao: „Na prvoj crti bojišnice, bili biste poništeni za takve izjave.” Njegova je rečenica, smatraju promatrači, nehotice potvrdila da je praksa rasprostranjena.
Vojni stručnjak Jurij Fjodorov kaže da je ubojstvo suboraca tek dio šireg problema: „Mučenje je rašireno. Vojnike bacaju u jame i hrane smećem, ili ih zavežu za drvo i ostave danima bez vode.” Preživjeli nerijetko bivaju službeno proglašeni nestalima ili „poginulim u akciji”.
Razlozi za smaknuće mogu biti banalni: neposluh, svađa sa časnikom, alkohol, odbijanje da se prepusti dio plaće. Prema analitičaru Janu Matvejevu, korijen je u potpunom slomu discipline: „Kad se za zločine poput Buče i Mariupolja nitko ne kazni, poruka je jasna – i unutar vojske možeš ubijati nekažnjeno.”
Fjodorov dodaje da je časnički kadar korumpiran od 1990-ih: niske plaće nadoknađivale su iznudama i prisilnim radom vojnika. U aktualnom ratu sve je potaknuto dotokom plaćenika i amnestiranih zatvorenika koji donose vlastite kriminalne „vrijednosti”. „Da bi se takvu družinu držalo na okupu, moraju se primjenjivati najbrutalnije metode”, zaključuje.
Psihoanalitičarka Alina Putilovskaja objašnjava da zapovjednici na podređenima iskaljuju frustraciju izazvanu pritiskom viših struktura: „Kad nestane emocionalne povezanosti, zajednicu drže samo prisila i zastrašivanje. To se u ruskoj vojsci pretvara u ekstremnu okrutnost.”
Oba analitičara slažu se da bi, bez sustava mučenja, zlostavljanja i „anuliranja”, ruska vojska teško mogla funkcionirati u sadašnjem obliku. Fjodorov rezimira: „Vojska se održava na nekažnjivosti i tretiranju ljudi kao potrošne robe, kao robova.”
Matvejev pak ističe još jednu pukotinu: „Ukrajinci znaju za što se bore – za svoju zemlju. Većina Rusa svjesna je da sudjeluje u zločinu. To dodatno potpiruje kaos i nasilje iznutra.”