Kolumnist i književnik Ante Tomić u novom se tekstu osvrnuo na odnose prema prognanicima i braniteljima nakon pada Vukovara 1991. godine, ali i na širi balkanski kontekst postupanja prema vlastitim izbjeglicama.
Tomić podsjeća da je, „prije petnaestak godina”, hrvatsko društvo krenulo u novu fazu masovnog obilježavanja vukovarske tragedije, kada su se uz prometnice pojavljivali „milijuni crvenih žižaka”. Istodobno, tvrdi, službena se Hrvatska u vrijeme samog sloma grada ponijela arogantno prema onima koji su iz Vukovara izišli.
„Kad je pao Vukovar Tuđmanova vlast Vukovarce je primila bezobrazno. A prebijanje Jastreba je bilo sramotno!”, navodi autor, podsjećajući na nasilje nad tadašnjim zapovjednikom obrane grada, pukovnikom Milom Dedakovićem ‑ Jastrebom.
Paralelno povlači usporedbu s postupkom srpskih vlasti prema krajiškim izbjeglicama nakon operacije Oluja 1995. godine. Kako piše, dok je beskrajna kolona traktora danima prolazila kroz Bosnu, režim Slobodana Miloševića nastojao je spriječiti njihov ulazak u Beograd, a Željko Ražnatović Arkan je iz kolone izvlačio muškarce, tukao ih i vrijeđao zbog „kukavičluka”.
Tomić vjeruje da obje priče otkrivaju „neobična, pa i kontroverzna” stajališta naroda na ovim prostorima prema vlastitim ratnim stradalnicima. Po njemu, društva su se radije bavila simboličkim ritualima sjećanja nego konkretnom brigom za ljude koji su ratnu cijenu platili najskuplje.
Iako je od pada Vukovara prošlo više od trideset godina, autor zaključuje da se povremeni naleti zajedničkog žalovanja nerijetko pretvaraju u medijsku pompu, dok stvarna pitanja dostojanstva i pravde za pogođene i dalje ostaju u pozadini.
