Urlanje smeđekošuljaša odjekivalo je Bečom 7. ožujka 1938., no usred nacističkog slavlja Albert Göring učinio je nezamislivo: priskočio je u pomoć starici koju su SA-ovci zlostavljali. Uhićen je na licu mjesta, ali čim su čuvari pročitali prezime, vrata ćelije su se otvorila – bio je mlađi brat Hermanna Göringa, zapovjednika Luftwaffea i Hitlerove desne ruke.
„Ono što su činili bilo je protiv svih njegovih vrijednosti. Nije to mogao gledati”, objašnjava pisac William Hastings Burke, autor biografije „Hermanns Bruder. Wer war Albert Göring?”.
Braća su bila ratni veterani, odlikovani na zapadnoj fronti, no tu se svaka sličnost završavala. Dok je Hermann gradio karijeru na moći i taštini, Albert – šarmantni inženjer i filmski tehnički direktor u Beču – gadio se nacističke brutalnosti. Koristio je prezime kao štit: ishodio je uloge za proganjanu glumicu Henny Porten, pregovarao o spašavanju skladateljeve supruge Sophie Lehár i vozio bivšeg šefa, Židova Oskara Pilzera, do talijanske granice.
Godine 1939. postao je izvozni direktor Škode u Brnu. Češki menadžeri vjerovali su da brat „velikog glavonje iz Berlina” može zaštititi tvornicu, a Albert je otišao i korak dalje – prosljeđivao je obavještajne podatke češkom otporu, podvaljivao lažne papire i iz logora Theresienstadt izvlačio Židove pod izlikom „ratno važnog rada”. „Upravitelj logora pristao je jer se radilo o Albertu Göringu”, prisjetio se Jacques Benbassat, sin jednog od spašenih.
Gestapo ga je više puta pokušao uhititi, ali Hermann je, iz obiteljske lojalnosti, svaki put intervenirao. „Na vrhu je bio on sam. Zatim obitelj pa tek onda domovina i nacionalsocijalizam”, kaže Burke. Čak i 1944., kada mu je moć bila posrnula, Reichsmaršal je riskirao karijeru kako bi brata izvukao iz nevolje.
Nakon kapitulacije obojica su završila iza američkih rešetaka. Prezime koje ga je štitilo, sada ga je teretilo; istražitelji su odbacivali njegovu priču kao pokušaj „pranja imena”. Tek kada je novi istražitelj, rodbinski vezan uz jednu od spašenih, provjerio popis od 34 osobe kojima je pomagao, Albert je pušten.
Za razliku od brata, koji je u Nürnbergu izbjegao vješala kiselinom cijanida, Albert se poslije rata našao u socijalnom vakuumu. Nije htio iskorištavati stare nacističke veze, živio je od sitnih poslova i preminuo 1966. u 71. godini, gotovo zaboravljen.
Burke je godinama tragao po europskim arhivima i pronašao i njegov zapušteni grob. „Htio sam svijetu ispričati priču o tom čovjeku”, kaže. Danas inzistira da Yad Vashem prizna Alberta Göringa kao „Pravednika među narodima” jer, tvrdi, „imao je hrabrost suprotstaviti se autoritarizmu i fašizmu, a nikada nije tražio slavu”.