Milijuni Amerikanaca danas se odupiru politici vlastite savezne vlade, ali pritom malo tko vjeruje da će rješenje stići odozgo. Sve se više okreću grassroots pristupu – samoorganiziranju u zajednicama – kako bi zaštitili migrante, suprotstavili se upadima Ministarstva domovinske sigurnosti u gradove ili izborili građanska prava i promjene politika.
No takvo okupljanje nailazi na moćnu prepreku: državu koja posjeduje golema ovlaštenja za nadzor, uz široku suradnju tehnoloških divova koji čuvaju osobne podatke građana. Posebnu zebnju izazivaju Imigracijska i carinska služba (ICE) te Carinska i granična zaštita (CBP) – agencije s, kako se navodi, „paramilitarnim ambicijama, sklonošću kršenju zakona i većim proračunom od vojske nekih država”.
Organizatori tako stoje pred dilemom: kako okupiti ljude različite dobi, porijekla i tehničkih mogućnosti, a da ih pritom ne izlože praćenju i mogućem targetiranju? Odgovor podrazumijeva kombinaciju digitalne pismenosti i pažljivog doziranja informacija.
„Organizing safely in an age of surveillance increasingly requires not only technical security know-how, but also a tricky balance between secrecy and openness”, upozorava sigurnosna stručnjakinja Electronic Frontier Foundationa Eva Galperin. Njezina je smjernica jednostavna, ali ključna: „think about what will inherently become public anyway and when”. Drugim riječima, lokaciju male, zatvorene pripremne sjednice valja držati u tajnosti, dok je za masovni prosvjed za koji se ionako moraju ishoditi gradske dozvole nepotrebno zaključavati svaku pojedinost.
Uz sve sofisticiranije metode državnog nadzora, snalaženje između tajnosti i transparentnosti postaje vještina jednako važna kao i sama politička poruka. Tko ju savlada, imat će veće izglede da pokret izraste – a njegovi sudionici ostanu sigurni.