Odrasle osobe s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) i dalje nose etikete nemarnosti i lijenosti, upozoravaju stručnjaci.
„Djeca s ADHD-om ljudi često vide kao zločestu, a odrasle kao nemarne, narcističke, samožive i lijene”, kaže dr. sc. Andrea Ražić Pavičić, specijalistica psihijatrije. Njen kolega, izv. prof. dr. sc. Saša Jevtović, dodaje da se takve osobe smatraju nepouzdanima: „Na njih se navodno ne može osloniti, ne izvršavaju obveze na vrijeme, kasne, svaki projektni zadatak ih iscrpljuje.”
Problemi izvršnih funkcija Premda hiperaktivnost u odrasloj dobi najčešće nestaje, poteškoće ostaju. Odrasli se, objašnjava prof. Jevtović, muče s koncentracijom, organizacijom i postavljanjem prioriteta. Posljedično češće mijenjaju radna mjesta ili dobivaju otkaz, dok ih poslodavci etiketiraju kao „teške”. Paradoksalno, kad ih zadatak istinski zanima, razvijaju tzv. hiperfokus pa mogu pokazati iznimnu kreativnost i inovativnost.
Vrijeme kao neprijatelj Još jedna tipična poteškoća jest osjećaj za vrijeme. Rokovi im neprestano „bježe”, što stvara frustraciju i narušava odnose. Stručnjaci ističu da rana dijagnoza te kombinacija psihoterapije i, po potrebi, medikamenata mogu znatno poboljšati svakodnevno funkcioniranje.
Stigma i negiranje poremećaja „Imam sreću da simptomi kod mene nisu izraziti, ali često nailazim na negiranje – ljudi misle da je ADHD pomodarstvo ili izgovor”, svjedoči izv. prof. dr. sc. Nina Kamčev, matematičarka i znanstvenica s dijagnozom ADHD-a. Dodaje kako uspjesi u karijeri kod okoline često izazivaju skepsu: „Kad vide moje rezultate, kažu: ‘Nemoguće je da ti imaš ADHD.’”
Posebno je, kaže, tvrdokorna stigma među starijim generacijama koje svaku dijagnozu doživljavaju kao „manu”. No njoj je potvrda poremećaja donijela olakšanje: više se ne smatra neorganiziranom ili razmaženom, već osobom čije teškoće imaju jasan, medicinski uzrok.
Stručnjaci zaključuju da je ključno prepoznati ADHD u odrasloj dobi, pružiti odgovarajuću podršku i tako razbiti stereotipe koji još uvijek prate ovaj poremećaj.