Danas, 21. ožujka, obilježava se Svjetski dan osoba s Down sindromom, no statistika koja prati taj datum u Hrvatskoj teško da je razlog za slavlje. Prema službenim podacima u zemlji živi oko 1 700 osoba s Down sindromom, a zaposleno ih je tek nekoliko postotaka.
Udruge koje desetljećima rade na uključivanju djece s Down sindromom u vrtiće, škole i izvanškolske aktivnosti bilježe pomake, ali prijelaz u svijet rada pokazao se kao najveća prepreka. Dok su državne institucije relativno dobro organizirane u predškolskom i školskom razdoblju, podrška gotovo nestaje kada mladi navrše 18 godina i potraže svoj prvi posao.
To se posebno osjeća u Rijeci, gdje Udruga Rijeka 21 okuplja pedesetak djece, mladih i njihovih obitelji. Iako članovi redovito sudjeluju u sportskim i kulturnim programima, od svih odraslih danas je zaposleno samo nekoliko osoba. U isto vrijeme gradska uprava broji više od 400 službenika, bez ijednog radnika s Down sindromom.
Paradoks postaje još očitiji uz kronični nedostatak radne snage: Hrvatska godišnje uvozi desetke tisuća radnika za poslove u turizmu, trgovini i administraciji – područja u kojima bi, uz prilagođenu podršku i mentorstvo, mogle raditi i osobe s Down sindromom. Kao i svi drugi, i oni uče rad kroz iskustvo, a ne rađaju se s vještinama.
Aktivisti stoga pozivaju poslodavce da iskoriste postojeće poticaje te otvore radna mjesta koja donose plaću, samostalnost i osjećaj vrijednosti. Cilj je da se do idućeg Svjetskog dana Down sindroma broj zaposlenih barem udvostruči. U suprotnom će današnje čestitke, upozoravaju udruge, ostati prazne riječi umjesto dokaza da društvo živi ono što propovijeda – inkluziju u praksi, a ne samo na papiru.