MIT-ov matematičar Daniel Rothman, specijaliziran za složene sustave i povijest ugljikova ciklusa, procjenjuje da je Zemlja na rubu praga koji je u geološkoj prošlosti uvijek vodio u masovna izumiranja.
Prema novim analizama:
• U prošlosti je pet „velikih” izumiranja bilo povezano ponajprije s gigantskim vulkanskim provincijama koje su u kratkom geološkom roku ispustile goleme količine CO₂.
• Najgori primjer je sibirska erupcijska serija prije 252 milijuna godina. Tijekom više stotina tisuća godina magma je progorjela kroz debele slojeve ugljena, plina i vapnenca, pretvarajući Sibirske stepe u divovsku „termoelektranu” koja je u atmosferu i oceane ubrizgala desetke tisuća gigatona ugljika.
• Posljedice su bile katastrofalne: globalno zatopljenje od približno 10 °C, zakiseljavanje i anoksija oceana, otrovni oblaci sumporovodika i kolaps do 90 % morskih i 70 % kopnenih vrsta.
Rothman ističe da je količina CO₂ tada bila veća nego što ljudi mogu proizvesti, ali je današnja brzina emisija – potaknuta industrijskim izgaranjem fosilnih goriva – do deset puta veća od tempoa sibirskih erupcija. Ključna opasnost leži upravo u toj stopi promjene, jer prirodni mehanizmi koji neutraliziraju ugljik (sedimentacija karbonata na morskom dnu i sporotrajno kemijsko trošenje stijena) djeluju tisućama do stotinama tisuća godina.
Ako zadržimo sadašnji ritam gubitka bioraznolikosti, upozorava studija iz časopisa Nature iz 2011., čovječanstvo bi iz „manjeg” izumiranja moglo prijeći u šesto „veliko” u razdoblju od tri stotine do jedanaest tisuća godina – vremenski tren s geološkog motrišta. Pritom postoji rizik naglih prijelomnih točaka, kada se vrste ruše lančano poput prekida u elektroenergetskoj mreži.
Usporedba industrijske civilizacije s drevnim LIP megaerupcijama služi kao memento:
• Planet može apsorbirati velike, ali spore dotoke CO₂.
• Prebrzo ubrizgavanje ugljika „kratkim spojevima” baca ugljikov ciklus iz ravnoteže i pokreće pozitivne povratne sprege – zagrijavanje, zakiseljavanje, gubitak kisika, šumske požare, urušavanje mreža hrane.
„Nalazimo se u početnim fazama kvara sustava”, zaključuje Rothman. Bez brzog smanjenja emisija CO₂ Zemlja bi, kao i na kraju Perma, mogla „izgubiti svoju Zemljolikost” i ući u višestoljetnu spiralu koja kulminira masovnim izumiranjem složenog života.