Tihi tonovi, gotovo pogrebna atmosfera ili, suprotno, euforija kad Hrvatska izgubi – snimke srpskih TV-komentatora postale su redoviti viralni hit među hrvatskim navijačima. Posljednji primjer stigao je s dvoboja Hrvatska – Češka, a ironija i podbadanja ubrzo su preplavili društvene mreže. No iz Beograda stiže objašnjenje koje baca novo svjetlo na fenomen.
Prema tvrdnjama iz medijskih krugova u Srbiji, sve je krenulo tek prije nekoliko godina. Dotad su prijenosi hrvatskih reprezentacija zvučali uobičajeno, ponekad i s „previše entuzijazma”. Tada je, kako kažu insiderske priče, stigla neizgovorena, ali jasna poruka uredništava: stišati emocije kad igraju Hrvati.
Rezultat je „umjetna tišina” koju gledatelji danas čuju. Komentatori, svjesni da bi prevelika radost – ili žalost – mogla izazvati gnjev nadređenih i potencijalno ih stajati posla, odlaze u drugu krajnost. Neki to doživljavaju i kao suptilan bunt: ako već moraju filtrirati emocije, radije će govoriti što manje.
Pozadina je, tvrde izvori, kombinacija političkog i poslovnog pritiska. Država i državne tvrtke obilno financiraju dominantnog nositelja prava na sportske prijenose u Srbiji. Određeni ljudi na visokim pozicijama, željni naklonosti vlasti, smatraju da i ton komentara može biti „patriotski filtriran”. Paradoksalno, ratnih devedesetih prijenosi s hrvatskim sportašima zvučali su spontanije nego danas.
Komentatori tako nerijetko postaju meta internetskih šala, iako izbor utakmica ne ovisi o njima. „Nikakve veze to nema ni s kakvom klupskom ili nacionalističkom ostrašćenošću”, tvrde upućeni – riječ je, kažu, isključivo o uredničkom diktatu i strahu od otkaza.
Što god stajalo iza kulisa, jedno je sigurno: svaka zaglušujuća tišina iz srpskog studija nastavit će odzvanjati na hrvatskim društvenim mrežama – možda i glasnije od samog gola.