Snježna oluja 13. siječnja 1982. pretvorila je rutinski let Air Floride broj 90 u tragediju koja je ušla u povijest američkog zrakoplovstva i potaknula duboke promjene u zimskim postupcima pripreme zrakoplova.
Boeing 737-200 poletio je s nacionalne zračne luke u Washingtonu – danas Reagan National – prema Fort Lauderdaleu, s planiranim međuslijetanjem u Tampi. Valjalo je krenuti u 14.15, no pista je zbog snijega zatvorena, a zrakoplov je ostao gotovo dva sata zaglavljen na zaleđenom betonu. Tijekom tog čekanja krila su više puta djelomično odleđivana, no nove naslage snijega i leda neprestano su se vraćale.
Kada je kontrola konačno otvorila pistu, posada, opterećena kašnjenjem i nervozom putnika, požurila je prema polijetanju. Motori su davali pogrešnu sliku o dostupnoj snazi, a led na uzgonskim površinama ostao je neotklonjen. Za ubrzanje do brzine polijetanja trebale su 45 sekundi i oko 5400 stopa – neobično dugo za taj tip zrakoplova.
Nakon odvajanja od tla sustav upozorenja na zastoj odmah je signalizirao gubitak uzgona. Samo 78 sekundi poslije, zrakoplov je pri preniskoj brzini i previsokom kutu napada zahvatio 14th Street Bridge u središtu Washingtona, srušio sedam automobila i pao u ledeni Potomac. Od 79 osoba preživjelo je njih pet – četvero putnika i jedna stjuardesa – koji su se, promrzli, držali za ostatke trupa dok spasitelji nisu stigli.
Nacionalni odbor za sigurnost prometa zaključio je da posada nije uključila sustav protiv smrzavanja, poletjela je sa vidljivim ledom na krilima i propustila prekinuti uzlet iako su instrumenti pokazivali nepravilnosti. Izvješće je postalo temelj novih pravila: strožih procedura odleđivanja, preciznih vremenskih okvira između prskanja i polijetanja te jasnijih protokola za prekid zaleta kada podaci odstupaju.
Nesreća Air Floride 90 tako je pokazala koliko je tanko ponekad povjerenje u rutinu i istodobno postala prekretnica – tragedija iz koje su proizašle sigurnosne prakse zahvaljujući kojima danas milijuni putnika lete kroz zimu znatno sigurnije.